Boss je bos

Bruce Springsteen: High Hopes (Columbia, 2014)

“High Hopes” je osamnaesti studijski album Brucea Springsteena i prvi koji je snimio nakon smrti Clarencea Clemonsa, što ne znači da Celmonsa nećemo čuti na albumu: riječ je o zbirci starih snimaka, otpadaka s prošlih albuma, koje je Boss u studiju još jednom prišarafio, tako da povremeno pjesme propara poznati zvuk The Big Mana Clemonsa. Ovakva se praksa objavljivanja neobjavljenih snimki po medijima doživljava prilično sankrosanktno, gotovo u rangu pronalaženja one četvrtine opusa Johanna Sebastiana Bacha koja je završila u mesnici kao papir za umatanje kobasica, iako su dosadašnji rokeri, ruku na srce, dosta komotno neobjavljeno mogli ostaviti neobjavljenim.

Nije ni kod gazde Springsteena bitno drugačije; primjerice kada čujete “Harry’s Place” – nesigurnu, sklerotičnu stvarčicu – to ne znači da je pjesmuljak posebno loš, nego da je u okviru Springsteenova opusa bljedunjav komadićak, pravi primjer zapinjanja nadahnuća. Nakon te pjesme ide “American Skin (41 Short)”, stari hit u novoj obradi, i odmah vam bude jasno zašto je tu pjesmu Springsteen svojedobno objavio… Na albumu svira i Tom Morello iz Rage Against the Machine, koji je ovdje zbog militantnijih, političkih komada, a za nježniju atmosferu zadužen je Nils Lofgren, autor nekih od najboljih solo-albuma u povijesti rock-glazbe. Album je Springsteen glancao tijekom turneje, što dosad nikada nije činio – tako je i uletio Morello, kao zamjena za Van Zandta, koji je odrađivao neke glumačke obaveze; kako su Rage Against the Machine već obrađivali “American Skin”, publika je već doživljavala Morella i Springsteena kao braću s istih barikada, stvar je lagano profurala.

Prethodni studijski album Springsteen je snimio prije dvije godine i bio je ujednačeniji nego prilično lutajući “High Hopes” – nade su možda uistinu na visokom nivou, ali kapetan kao da nije najsigurniji u kojem je smjeru ikakav komad obale. Ne zvuči Springsteen radi toga zabrinuto; na koncu, on prekapa po svojoj i tuđim kajdankama, pa je tako nabasao i na Chrisa Baileyja iz The Saintsa i obradio njegovu pjesmu “Just Like Fire Would”. Povremeno momci na albumu zazvuče zaista kao kotrljajuća grmljavina, nekako se stušte niz brdo kao banda koja je u stanju opljačkati i najbolje čuvanu banku, kao u “Frankie Fell in Love”. Slabiji momenti albuma su sva koketiranja s folkom, posebno irskim, i insistiranje na emocionalnoj bazi lirskog junaka, koji je u Springsteena obično lik što se vuče po nedjeljnim misama; poznato je da Boss planira gospel-album, no on više izgleda kao lik koji se crkvi približava radi vjernica nego radi Boga – ako se smije primijetiti, previtalan je za onu primarnu crkvenu djelatnost, crkva bi za njega prije mogla biti mjesto grijeha, nego iskupljenja.

“High Hopes” nema emocionalnu cjelovitost prošlih albuma, prije imate osjećaj da mijenjate stanice tijekom vožnje automobilom, a na svima svira netko tko nalikuje Springsteenu onako kako je Gary Moore nalikovao Jimiju Hendrixu: dobro, tehnički u istoj vrsti skale, ali nema one lucidnosti i koherentnosti kojih se sjećate kod Hendrixa, iako je stvar koju slušate očito njegova.

Najbezimeniji od svih Bossovih albuma ipak nije za bacanje – on je kao izvođač toliko melodramatičan da ga, iako smo sve njegove fore već čuli, uvijek vrijedi poslušati. Jer te svoje fore izvodi besprijekorno, a besprijekornost se ne zaobilazi, pa i kada se pojavi u formi ponavljanja. Osim toga, tu je i žestoka obrada “The Ghost of Tom Joad”.