fra Mile Babić: Kršćanstvo ne smije služiti ni caru, ni naciji, ni kapitalu

Na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji 9. i 10. lipnja održat će se “Conciliumova” konferencija “Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Konferenciju prate tri obljetnice: pedeseta godina izlaženja toga prestižnoga teološkog časopisa, njegova peta godina izdanja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku te stota obljetnica početka Prvoga svjetskog rata. To su više nego dostatni povodi za razgovor s fra Milom Babićem, odnedavno članom internacionalnoga uredničkog vijeća “Conciliuma” i profesorom na Franjevačkoj teologiji.

Časopis “Concilium” nastao je prije pedeset godina u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom: što je značio nekoć, a što – s obzirom na baštinu Koncila kojom je obavezan – znači danas?

“Concilium” su pokrenuli teolozi zaslužni za teološki razvoj koji je doveo do Drugoga vatikanskog sabora i koji su njegova teološka dostignuća nastojali dalje aktualizirati i produbljivati. Karl Raner, Edvard Šilebek i Hans King razmišljali su o strukturi budućega teološkog časopisa pod sadašnjim imenom. Značajnu ulogu imao je nizozemski izdavač Paul Brand. Prvi broj časopisa izašao je u siječnju 1965. godine. Autor prvoga članka u prvome broju bio je Iv Kongar, glasoviti francuski dominikanac, a drugoga Jozef Racinger, kasnije papa Benedikt XVI. Osnivači časopisa su katolički teolozi Johan Baptist Mec, Anton van den Bogard, Paul Brand, Iv Kongar, Hans King, Karl Raner i Edvard Šilebek. Od početka do danas časopis se zalaže za slobodu teologije i teološkog istraživanja, a time za obnovu Crkve i, neizravno, cijeloga svijeta. Dosljedno razvija temeljne poruke Koncila: vjernost kršćanskom izvoru, Isusu Kristu i svome vremenu. Drugačije rečeno – suvremeno naviještanje i svjedočenje Isusova evanđelja.

Crkva je radi svijeta, a ne radi sebe

Što za Katoličku crkvu, pa i za našu regiju, znači pokretanje domaćeg izdanja “Conciliuma”, tim više što ne tretira samo crkvene nego i općedruštvene teme, poput trgovine ljudima, korupcije ili ekologije?

“Concilium” ističe da je Crkva radi evanđelja a ne radi sebe, da je radi svijeta a ne radi sebe. Tijekom povijesti, Crkva je bila u napasti da postane moćna, bogata i slavna. Rijetko je tim kušnjama odolijevala. Crkva je radi čovjekova spasenja, a spasenja nema izvan ljubavi, a Bog je ljubav (Nulla salus extra Deum/Caritatem). Vrhunac kršćanskoga humanizma istaknut je u Evanđelju po Mateju (25,40), gdje stoji: “Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili.” Ono što ste učinili gladnom, žednom, golom, bolesnom i utamničenom čovjeku, meni ste učinili. Ono što ste učinili strancu, čovjeku koji ne pripada vašoj kulturi, religiji, naciji, stranci, politici i slično, meni ste učinili. Takvu konkretnu i praktičnu ljubav zastupao je i prakticirao Isus iz Nazareta. Domaće izdanje “Conciliuma” razbija uže i šire egoizme naših ljudi te tako pridonosi humanizaciji cijele regije.

Član ste internacionalnoga uredničkog vijeća “Conciliuma”. Što vam to znači, posebice stoga što ste kao mlad teolog, nadahnut tim časopisom, još za bivše Jugoslavije pokrenuli časopis “Jukić”, koji je izazvao burne reakcije tadašnje crkvene, ali i političke nomenklature?

Prije dvije godine izabran sam u uredništvo časopisa koji čitam od 1968., kada sam postao student na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji; bila je to i godina studentske revolucije u Europi. Preko “Conciliuma” i studentske revolucije naučio sam i postao svjestan da je temeljna čovjekova sloboda – sloboda savjesti. Nijedna institucija na ovoj zemlji i nijedno ljudsko stvorenje nemaju pravo dovoditi u pitanje tu temeljnu čovjekovu slobodu. Na slobodi savjesti temelje se sloboda misli i sloboda govora. Nadahnuti time, franjevački studenti u Sarajevu koji su bili članovi Zbora Jukić pokrenuli su istoimeni zbornik, koji objavljuje tekstove u duhu te temeljne slobode i sveopćega humanizma. Protivnici slobode misli i govora na svim stranama osuli su paljbu na prvi broj “Jukića”, koji se pojavio 1971. godine.

Uoči i tijekom konflikata religije se, u pravilu i uvijek iznova, pokazuju nemoćnima da potaknu na nenasilje i mirotvorstvo, ali i dovoljno moćnima da zaoštre mržnju i sakraliziraju zločine. Što bi se to moralo promijeniti u složenom odnosu religije i identiteta kako bi religijsko postalo okosnicom ne ubilačkih, nego mirotvornih identiteta?

Jesu li religije bile u službi mira ili u službi sukoba? Sjetimo se povijesti kršćanstva, koje je za vrijeme cara Konstantina, 313. godine, proglašeno dopuštenom religijom (religio licita), ali nakon toga postupno postaje državnom religijom, što se dogodilo za cara Teodozija 380. godine. Kada je kršćanstvo postalo religijom Rimskoga Carstva, ono je većim dijelom bilo u službi Carstva nego u službi Isusova evanđelja. Čim su se pojavile dvije kršćanske konfesije u istoj državi, došlo je do konfesionalnog rata, jer su obje željele postati državnim konfesijama. Tako smo imali Tridesetogodišnji rat 1618. – 1648., u kojem je sudjelovalo 40.000 katolika iz Hrvatske. Iako nakon Francuske revolucije dolazi do odvajanja politike od religije, pojavljuje se novi idol – nacija – kojem kršćanstvo većim dijelom služi. U pluralističkom društvu dolazi do komercijalizacije kršćanstva. Da bi se vratilo svome mirotvornom izvoru, Isusu Kristu, kršćanstvo ne smije služiti ni caru ni naciji ni kapitalu, nego ispovijedati i svjedočiti ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav prema bližnjemu uključuje svakoga koga susrećemo.

Propast religija dolazi iznutra

Više sam puta iznio tezu o bezočnosti regionalne teologije. Na kojim mjestima, naspram kojih problema i pred licem kojih žrtava bi iznova morao biti “kršten” regionalni teološki diskurs da bi postao društveno-politički diskurs humanizacije, s onu stranu “religioznog bezboštva”?

Ne smije nijedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe, sebe pretvarati u lažno božanstvo, u idola. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna, samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog, nego Gospodar cijele povijesti. Religija ne smije obožavati nijednu instituciju (naciju, kulturu, politiku, kapital) i nijedno stvorenje na ovom svijetu. Umjesto straha od drugih i straha od stvarnosti, ona je tu da širi povjerenje u druge ljude i u cijelu stvarnost, u cijelo Božje stvorenje. Ljudski život, naime, može uspjeti samo u ljubavi, a ljubav možemo dobiti kao dar od druge osobe, dar koji izvire iz njezine slobode. Prema tome, ljubav se ne može iznuditi i kupiti. Zato kršćanstvo govori o primatu drugoga, a ne o primatu našega ega. Već je Fridrih Niče govorio da je “ti” starije od “ja”. Današnji religiozni fundamentalisti sve znaju, bolje i od samoga Boga, jer su Boga pretvorili u svoga slugu, u svoga idola. Propast religija dolazi iznutra, a ne izvana, kako to oni tvrde. A kada naša regionalna teologija postane takva, neće više u ime Boga širiti bezbožnost.

Što bi regionalne religiozne institucije morale promijeniti u svojoj samopercepciji, ustroju i praksi da bi (o)živjele vlastiti mirotvorni potencijal, što jest društveno-politički poželjno, ali bi predstavljalo i refleks njihovoga institucionalnog obraćenja? Dapače, je li to uopće moguće bez njihova javnoga i bespoštednoga priznanja konkretne sukrivnje za nacionalističko ludilo devedesetih i postratno-tranzicijske traume?

Sve religije trebaju cijelo svoje pamćenje, svoje sveukupno znanje uskladiti s istinom. Pomirenje se može temeljiti samo na istini, a ne na laži. Sjetimo se da je veliki Nelson Mandela nakon sukoba u Južnoafričkoj Republici osnovao Komisiju za istinu i pomirenje. Svako ideologizirano znanje je puno laži i zla, koji vode u nasilje. Kod nas se pišu knjige ili u ime lijeve ili u ime desne ideologije, ali ne u ime istine. Pišu se čak i u ime religije kao ideologije. Proglasiti laž istinom a zlo dobrim najveća je perverzija u povijesti čovječanstva. Zločince iz svoje nacije proglašavati svecima i herojima izraz je te izopačenosti. U bit kršćanstva spada priznavanje svojih grijeha, a što je grijeh prosuđujemo tako što se mjerimo mjerilom koje se zove Isus Krist, koji je bit, norma i kriterij kršćanstva. Bez priznavanja svojih grijeha, svoga zla i svoje laži, bez toga radikalnog obrata, nema napretka.

Papa Franjo probudio je nadu u mogućnost drugačije Crkve. Što bi značilo kreativno preuzeti njegove poticaje u našoj regiji, na razine crkvenog diskursa i prakse?

Svu nesreću današnjega svijeta papa Franjo je izrazio jednom rečenicom u svojoj apostolskoj pobudnici “Radost evanđelja”, a glasi otprilike ovako: “U današnjem svijetu vlada ekonomija novoga idolopoklonstva novca.” Time je rečeno da je u današnjem svijetu novac postao glavno božanstvo, kojem se svi klanjaju. Novac je lažno božanstvo, božanstvo smrti, jer poziva ljude na uzajamnu mržnju i ubijanje. U ime novca, novoga idola kojem se svi klanjaju, brat ubija brata, sestra sestru, muž ženu i žena muža, otac sina i sin oca. U ime toga lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanja novcu vodi nas u planetarno nasilje, planetarno zlo i planetarnu propast. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini povećava, kao i broj siromašnih. U profitu nisu sposobni uživati ni oni koji ga posjeduju. Oni, naime, koji vole profit, ne vole život i ne znaju mu se radovati. Svako posjedovanje čini čovjeka sebičnim, a robovanje sebi i svojoj sebičnosti je najgore ropstvo na ovoj zemlji. Uostalom, to je Isus rekao u Evanđelju po Mateju (6,24): “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Život se umnaža u nesebičnom davanju, a ne u pljački i otimanju. Sve ono što guši radost života, štetno je i nije dobro i istinito. Isusovo evanđelje je opredijeljeno za radost života, a protiv prezira života, za ljubav prema životu, a protiv straha od života. U današnjem svijetu vladaju različiti strahovi od svega i svačega. Vladaju i bolesni, patološki strahovi. Papa Franjo tvrdi da je primjetan porast patologije straha i očaja. Iz bolesnih strahova nastaju agresija i depresija, ubojstva i samoubojstva; to papa Franjo naziva psihologijom groba. Ta psihologija se očituje u sljedećem: umjesto da ljudi svoj život nastoje učiniti boljim i radosnijim, da ga kvalitativno i kvantitativno umnažaju, oni razmišljaju kako ga uništiti na tehnički što savršeniji način. Umjesto da volimo život, mi današnji ljudi volimo smrt. Zato je to poziv svim ljudima da izaberu ljubav prema životu kao svoju fundamentalnu opciju.

Znakovito je da se “Conciliumova” konferencija održava u Sarajevu

Što bi “Conciliumova” konferencija u Sarajevu trebala poručiti religioznim i političkim akterima naše regije, ali i Europe općenito, tim više što se zbiva u gradu čije se ime veže uz početak Prvoga svjetskog rata i zemlji u kojoj se dogodila Srebrenica?

Znakovito je da se međunarodna konferencija održava upravo u Sarajevu, koje je u vrijeme posljednjega rata postalo simbolom obrane slobode – grad je bio pod opsadom 44 mjeseca, za koje je vrijeme ubijena 11.541 osoba. Za vrijeme rata probijen je i tunel spasa. Sarajevo je poznato po atentatu koji je bio povod izbijanju Prvoga svjetskog rata. Sarajevo je također glavni grad BiH, zemlje u kojoj je 1995. počinjen genocid u Srebrenici. U Sarajevu i danas žive pripadnici triju monoteističkih (abrahamskih) religija – židovstva, kršćanstva i islama. Na konferenciji ne sudjeluju samo teolozi, nego i filozofi, sociolozi i veliki pisci, poput Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona. Konferencija želi odgovoriti na pitanje kako nastaje nasilje, kako ga je moguće spriječiti i je li ga moguće učiniti nemogućim. Održava se pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva, a otvorit će je gradonačelnik Ivo Komšić.