Glumačko-scenska minijatura

Predstava Bobe Jelčića Ko rukom odneseno u Teatru &TD

Nova predstava redatelja Bobe Jelčića “Ko rukom odneseno” u Teatru &TD podsjetila nas je na njegove radove u istom kazalištu (“Usporavanja” i “Nesigurna priča”) u kojima se bavi sitnim i svakodnevnim stvarima, uzdižući ih na pijedestal posebnog i iznimnog. Ta želja da se što više približi stvarnom životu, birajući naoko bizarne situacije i često neprofesionalne glumce, stalna je odlika estetike ovog redatelja koji zazire od tzv. velikih tema i traži od svojih protagonista privrženost kraljevstvu malih stvari. Stoga je i “Ko rukom odneseno” priča iz kuhinje – između sudopera i štednjaka – u kojoj Jelčića zanima kako izgledaju detalji jedne od stotinu situacija prosječnog bračnog para kada im u posjet stiže najbolji prijatelj. Situacija je dramatična utoliko što se prijatelj rastao od svoje dugogodišnje djevojke, trenutno pati i ne zna kako da ispliva iz emotivnog ćorsokaka. Naravno, on i ona pokušavaju pomoći prijatelju u tuzi, uz uobičajeni arsenal poznatih detalja: od utješnog tapšanja po ramenu, preko “mi te potpuno razumijemo”, do gluhe zajedničke šutnje koja otprilike može značiti kako su prijatelji nijemo prisutni i u najtežim trenucima.

Predstava je, naravno, komična od početka do kraja, iako ne želi koristiti jeftine poene i humor na prvu loptu, u kojoj je najsmješnija fina studija karaktera i tipičnih ljudskih slabosti. Karakteristična razmjena “znakova” muža i žene, među kojima su uloge podijeljene na najgori način (on je slabić a ona neprestano zvoca), potom pretjerani patos emotivno slomljenog prijatelja, kao i “savjeti” bračnog para koji su pomalo lažni i neuvjerljivi – situacije su koje smo vidjeli već toliko puta. No snaga i vrijednost poetike Bobe Jelčića leže u tome što se on ne zadovoljava s tek nekoliko karakterističnih situacija, gegova ili viceva na zadanu temu, nego se preko glumačke ekspresije pokušava zavući u koštanu srž svojih junaka i biti njihov unutarnji promatrač. Predstava pomalo nalikuje na ono slavno “Mahnitanje u dvoje” u režiji Tomislava Radića, također u &TD-u (interesantno je da je taj Ionescov komad kasnije radio i Jelčić u istom kazalištu), ili možda čak na još slavniju “Ljubaf” s Reljom Bašićem, Ivom Serdarom i Sandom Langerholz, opet u &TD-u, ali to samo govori da Bobo Jelčić voli male i napregnute forme pune znakovitih detalja.

Današnji pak socijalni doživljaj ove predstave, s onu stranu crnog humora, depresivan je i apatičan. U kakvom to svijetu živimo kada većina ljudi, više mrmljajući nego govoreći, prebiva u splačini emotivnih veza i rješava svoje probleme režući vene ili tavoreći između puno sitnih nagodbi? Ono što stoga imamo pravo pitati kada je riječ o predstavi “Ko rukom odneseno” i naročito kada znamo da je iza Bobe Jelčića već niz respektabilnih predstava i zrelo životno iskustvo, jest koliko je ovaj redatelj dotakao metafiziku čovjekova karaktera i dno ljudskih odnosa. Redatelj kaže da su mu tzv. malograđanski odnosi bili osnovni motiv za gradnju predstave, ali pitanje koje se nameće glasi: zaslužuje li taj bijedni malograđanski život, bez dovoljno ljubavi i pun sitnih kompromisa, samo crni humor ili je možda vrijedan dubljeg razumijevanja? Na kraju predstave, glavni se junaci pokušavaju izdignuti iznad situacije i simbolički podižu ruke prema nekom boljem životu, ali ta težnja za transformacijom, s kojom se hrva svaki ljudski stvor, u njoj nije detaljnije elaborirana. I bez toga, “Ko rukom odneseno” umjetnička je scenska minijatura, brušena do najfinijih detalja glumačke ekspresije, a troje protagonista – Jerko Marčić, Ivana Krizmanić i Marko Makovičić – zaslužuju svaku pohvalu.