Jedan sporazum, dva viđenja

Prva godišnjica Briselskog sporazuma prošla je nekako mimo javnosti, čije su oči i uši bile usmerene ka izboru nove vlade. Debate o dobrobiti sporazuma nije bilo ni prilikom potpisivanja, pa što bi bilo na godišnjicu? Rupu su ipak popunili, po starom običaju, stranci. U organizaciji nemačke fondacije “Konrad Adenauer” održana je debata pod nazivom “Normalizacija odnosa Beograda i Prištine: prva godina Briselskog sporazuma”.

Filip Ejdus, docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, smatra da Srbija ima razloga da bude zadovoljna sporazumom, navodeći čak tri razloga.

– Srbija je uspela da ubrza integracije i poboljša međunarodni imidž. Prestala je da bude deo problema, preuzela je inicijativu i postala deo rešenja. Zahvaljujući procesu normalizacije uspela je da deblokira proces evropskih integracija – kaže.

Kao drugi razlog navodi to što je sporazum konačno stvorio neku perspektivu kosovskim Srbima, za koje kaže da su patili od tzv. kompleksa Masade. Treći interes je privremen, kaže Ejdus, jer Srbija nije morala da prizna nezavisnost.

– To će, međutim, biti stavljeno na test u nastavku pregovora – smatra Ejdus i dodaje da Beograd za to nije pripremljen.

– Nisam video ni mrvicu spremnosti da se promeni Ustav i referenca ka Kosovu – zaključuje Ejdus, aludirajući na još uvek živu preambulu u Ustavu koji kaže da je Kosovo sastavni deo Srbije.

Dušan Janjić, predsednik Foruma za etničke odnose, slaže se sa tvrdnjom Ivice Dačića i Aleksandra Vučića da je Briselski sporazum najbolji sporazum koji je Srbija mogla da dobije, ali tu staje kad priča o pozitivnim stranama. Ističe da je sporazum legalizovao paralelizam institucija.

– Ako je tako, onda je Ketrin Ešton promašila. Celu stvar je predstavila kao istorijsku i kao ukidanje paralelizma. Zadnja tri meseca se paralelizam na neki način pojačava, i to na ubitačniji način po kosovski sistem, jer je sad kao sve u redu – smatra Janjić.

Naglašava da je Ketrin Ešton na kraju ispala “veći Balkanac od svih Balkanaca, jer je proizvela toliko sporazuma i toliko istorije, a stigla je čak i do Nobelove nagrade (Dačić, Tači i ona zvanično su nominovani za Nobelovu nagradu za mir). Sam sporazum, prema Janjiću, nije doneo stabilnost.

– Veći je broj oružanih incidenata nego što ih je bilo ranije. Imate potpuno političko zatišje između Eulexa i Srba sa severa Kosova, ograničeno je kretanje kosovskih policijskih snaga po severu, a neograničeno je kretanje nekih drugih formacija. Pitanje bezbednosti je ispalo kao marginalna stvar – kaže. Ističe da Srbija ne zna “kako usuglasiti levu ruku normalizacije i desnu koja se zove proces o priključivanju EU-u”.

– Ili će Srbija, bez Kosova, povezati svoje unutrašnje političke interese sa kosovskim procesom ili će biti veliki gubitnik. A to su: sanacija budžeta, izbegavanje bankrota, obezbeđivanje investicija, socijalnog mira, jačanje države u smislu institucija i tek na kraju pitanje Kosova – govori Janjić.

Enđeljuše Morina, predsedavajuća Kosovskog saveta za međunarodne odnose iz Prištine, zamera što čitav proces pregovora nije bio dovoljno transparentan (vođeni su u uskom krugu) i što građani nisu sa njima bili dovoljno upoznati. Kao još veći problem navodi da je dosadašnja primena Briselskog sporazuma, iako nepotpuna, samo pojačala etničke podele na Kosovu.

– Umesto integracije, Briselskim sporazumom je postignuta veća segregacija, a to dovodi u pitanje čitav multietnički proces jer dobijamo etnički čiste delove – kaže Enđeljuše Morina.

Za Ilira Dedu, izvršnog direktora Kosovskog instituta za istraživanja i razvoj, pričati o dve strane i 15 tačaka, koliko ih sporazum ima, gubitak je energije i vremena, jer čitav proces smatra neozbiljnim.

– Taj proces normalizacije nije o Kosovu i Srbiji, već o EU-u, o širenju i kako da održi nadu o priključenju zemalja zapadnog Balkana. Taj pristup je najgori za mir. Ako želite da izgradite nešto što će trajati, onda je potreban drugi pristup. Bilo bi bolje da su Kosovo i Srbija prvo potpisali pravno obavezujući ugovor, pa tek onda razgovarali o tehničkim pitanjima, poput slobode kretanja i priznavanja vozačkih tablica.

Deda dodaje da ozbiljan proces ne sme da polazi od pretpostavki, posebno one da će Srbija jednog dana možda prihvatiti nezavisnost, stoga smatra da je najbolji put komunikacije Kosova i Srbije bez posrednika. Kad govori o samom sporazumu, kaže da on Prištini nije potreban i pita se gde je tu “šargarepa” za građane Kosova.

– Da li smo dobili uključenje u međunarodne institucije? Nismo. Da li smo dobili pravu integraciju srpske zajednice unutar Kosova? Nismo. Za nas tih 15 tačaka nisu historijske, već legalizuju drugačiji status kvo. Odvaja Kosovo u dva dela i predstavlja ozbiljan negativni presedan. Osim toga, Ketrin Ešton kaže da samo deset odsto sporazuma nije implementirano. Realnost je drugačija, jer veći deo sporazuma nije primenjen – dodaje Deda.

Ističe da nijedan iskorak koji su kosovski zvaničnici prihvatili nije doneo Kosovu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je tek prvi korak ka EU-u, koja je svaki iskorak obećavala nagraditi tim važnim prvim korakom.

– Moramo ozbiljno pogledati gde smo, koji su nam interesi. Nismo znali šta želimo, nismo znali kako vidimo normalizaciju sa Srbijom da bismo išli dalje. Ako naslednici Ketrin Ešton nastave na isti način, nećemo uspeti, a to niko ne želi. Vreme je za otrežnjenje, jer je reč o nama na kraju dana. Ozbiljnijim pristupom možemo zatvarati poglavlja pred nama. Do sada nije zatvoreno nijedno. Održava se status kvo. Ako to ne uradimo, moraćemo sve što je postignuto u Briselu (sloboda kretanja, dozvole, dokumenta…) ponovo da pregovaramo – objašnjava Ilir Deda, uz napomenu da je ta pitanja još pre 12 godina rešavao UNMIK i da Srbija danas više nema kapaciteta da ih ponavlja.