Kome je Evropska unija dužna?

Pred nama su – pišemo o tome iz tjedna u tjedan – izbori za Evropski parlament. Oni će se održati tijekom četiri dana maja, od 22. do 25., a taj termin, čitamo na internetskim stranicama Sabora, rezultat je pomaka onog prvotno predviđenog, od 5. do 8. juna. Istina je da Unijina tijela odbijaju u dokumente uvrstiti svoje zasnivanje na kršćanskim vrijednostima, no to ih ne sprečava da termine evropskih izbora pomiču zbog praznika Duhova. Bit će da je i ova vjera u duhove obol multikuturnoj toleranciji, a pomakom datuma osiguralo se dodatno vrijeme za unutarnju organizaciju Evropskog parlamenta, kako bi on mogao pristupiti izboru predsjednika Evropske komisije na plenarnoj sjednici u augustu. Drugi razlog pomaku datuma bio je onaj isti koji sada vrijedi u nekim ovdašnjim državama: obavimo to što prije, dok ne bude (po nas) situacija još gora. Doći će ljeto, a ljeti Evropljani (sve više samo u teoriji) idu na godišnje odmore i ne vole misliti o nekakvim tamo izborima. Treba li reći: odaziv birača na evropske izbore u stalnom je opadanju (od 63 posto davne 1979. do 43 posto na zadnjem izlasku 2009. godine).

Zato kada čujete kako je Evropski parlament neposredno izabrano predstavničko tijelo 500 milijuna građana EU-a, imajte na umu dodatak da je za taj izbor zainteresirana “natpolovična manjina”. Nije pretjerivanje reći da je rad tijela EU-a, pa i onih izabranih, umnogome pridonio trendu u kojem je najjači evropski politički program trenutno onaj “zbogom partije”. Ono što se eufemistički još uvijek naziva “demokratskim deficitom” u EU-u, sada bi se moglo cinički preformulirati u “demokratski suficit”, koji govori da građani znaju kako će im EU i dalje krojiti sudbinu, izašli oni na izbore ili ne. Pa zašto onda da izlaze? Jedan jednostavan misaoni eksperiment mogao bi ovdje ušutkati sve one koji vole uspoređivati EU s Jugoslavijom. Da je u Jugoslaviji, na njenom ma kako dekadentnom kraju, postojala instanca koja je još mogla sprovesti referendum na nivou cijele zemlje, po principu jedan čovjek – jedan glas, ona bi opstala. Da na nivou cijelog EU-a požele referendumom, a ne samo ispitivanjem javnog mnijenja, na isti način potvrditi svoj legitimitet u svom mnogomilijunskom stanovništvu, dobili bi već sada većinsko ne kao odgovor. Jer EU je tvorevina nametnuta narodima Evrope odozgo, od, vjerovalo se prosvjećenih, elita. A Jugoslavija je nastala odozdo, iz narodnooslobodilačke i socijalističke borbe njenih naroda za slobodu. U EU-u je od početka sadržana ta elitistička ideja, da politička vodstva država bolje znaju što njihovom stanovništvu treba od tih stanovnika samih. Zato tu pretjerivanje u demokratičnosti, a na račun stručnosti, može samo štetiti.

No perverzija je produbljena kada je, po samorazumijevanju, s ekonomskom krizom u pitanje došla hijerarhija “stručnosti”. Kada je weberovska fantazija o znanosti kao pozivu, u EU-u kao “zemlji znanja”, nadjačala onu o politici kao pozivu. Tako da su stara načela po kojima je politika prevažna stvar da bi se prepustila (samo) političarima, ali i da nas se svih ekonomija previše tiče e da bismo je prepustili (samo) ekonomistima, zamijenjena novima. Po njima, politika osviještenog interesa, pa i ekonomskog, svakog pojedinca (od toga može krenuti i liberalizam i socijalizam, u starom smislu) treba biti zamijenjena “znanstvenim”, postpolitičkim ovladavanjem masama (nije li to zajednički korijen povijesnih fašizama, staljinizama i suvremenog neoliberalizma?). U ovladivosti, odnosno neovladivosti procesa upravljanja ljudima, propituje se granica “biopolitičke” moći vlasti nad ljudima. Tako da, ovim evropskim izborima usprkos, više ne možemo govoriti samo o našem životu u EU-u, već i pod vladavinom EU-a i njegovih briselskih dvoraca otuđene moći.

A ti dvorci su toliko kafkijanski “fantazmagorični” da možda i ne postoje. Oni sigurno nisu samo redovi kancelarija sa sivim birokratima koji sjede u njima, pa mi sada imamo priliku izabrati baš svoje. Ili barem zastupnike u Evropskom parlamentu koji će umiljavati birokrate u drugim, po odluke i zakone odlučnijim evropskim institucijama. Kako sada izgleda ono što se još uvijek eufemistički zove lobiranjem u briselskim hodnicima, u “Le Monde diplomatiqueu” opisuje francuski novinar Pierre Souchon na primjeru “trijaloga” bez sudjelovanja javnosti. Radi se o neformalnim tripartitnim sastancima po briselskim restoranima (da, baš kao i kod nas), koji nisu predviđeni nikakvim sporazumima o lobiranju. Male grupice pregovarača iz institucija koje sudjeluju u procesu donošenja evropskih zakona, tj. iz Parlamenta i Vijeća EU-a, uz medijaciju Evropske komisije, recimo upravo ubrzavaju “legislativnu proceduru” za donošenje Direktive o raspoređivanju radnika. Radi se o dokumentu izglasanom još 1996., no koji treba ažurirati “direktivom o provedbi direktive 96/71/EZ”. I tako se o sudbini milijuna radnika više ne odlučuje javno – za Evropski parlament su pogodnije teme identitetskih politika i njihovih ugroza – već to obavlja šačica “stručnjaka”, daleko od očiju javnosti.

Sasvim je jasno – i posvuda se o tome, doduše na različite načine, već raspravlja – da je na djelu dvojna kriza evropskih integracija. Ona ekonomska i ona politička. U njoj naše ministre i njihove ekonomiste (i kada su na vlasti i kada lete iz nje, jednako) zanima samo kako tehnički izvesti mjere štednje i “proračunsku stabilizaciju”. A nas zanima kako povećati političku učinkovitost borbe protiv mjera štednje. Što nas odmah dovodi u sukob s uređenjem strukture institucija EU-a kakve su sada. Na vazi je ništa manje negoli pitanje trebamo li se odreći i same ideje Evrope! Ustvari, nevjerojatno je da EU u javnim raspravama, piše o tome slovenski sociolog Primož Krašovec, još uvijek nastupa kao oličenje i garancija demokracije. Dok je u stvarnosti sve upravo suprotno.

EU kakav je sada institucionalno je otjelovljenje onih političkih ideja i pokreta koji su si zadali da unište dosege modernih socijalnih i političkih borbi evropskih naroda (građanskih i socijalističkih revolucija), borbe za pravdu i demokraciju. Radi se o vrsti mračnjačkog, antiprosvjetiteljskog, antidemokratskog i autoritarnog liberalizma, koji više ne vjeruje u intelektualne politike emancipacije (Kant) i suverenost narodne volje (Rousseau). Umjesto racionalnosti, a kamoli umske zbiljnosti (Hegel), kao jedini spas nude nam se sirovi mehanizmi slobodnog tržišta i slobodne konkurencije (Hayek).

Ideja evropskih izbora, pa i ovih za Evropski parlament, u načelu dakle nije poziv da demokratski odlučujemo o tipu zajednice u kojem želimo živjeti, već nam je idealna društvena forma (tržišna razmjena i konkurentnost) unaprijed određena, a sve ekonomske i političke težnje koje se tome protive unaprijed se diskreditiraju kao potencijalno totalitarne. Ako mislite da među našim kandidatima za Evropski parlament ima i onih koji se s ovako skiciranim problemom stvarno žele uhvatiti ukoštac, ima smisla da izađete na izbore. Za vjeru da to netko stvarno i može potrebna je snaga konkretne utopije.