Maksimirski bastard
Praznik rada prošao je mirno, bez pobune, prosvjeda i masovnog otpora: sve je bilo u redu, red je vodio do graha, graha je bilo za sve. Zahvaljujući nedostatku radničkih demonstracija, brzo smo dobili i demonstraciju radničkih nedostataka. Sudeći prema njoj, čini se da su neki među tim nedostacima materijalne, drugi opet moralne prirode. Prvi mame sućut: zbog nedostatka posla i osnovnih prava, bivši i sadašnji radnici guraju se u redu za besplatne porcije, povjeravajući između dva zalogaja reporterskom mikrofonu mučne priče o otkazima i neisplaćenim plaćama. Drugi izazivaju oštar prijekor: zbog nedostatka hrabrosti i klasne svijesti, bivši i sadašnji radnici radije će se gurati u redu za besplatne porcije nego da izađu na ulice i zahtijevaju ono što im pripada, kao što su to učinili prosvjednici u Turskoj, Grčkoj, Italiji, Francuskoj… Prvi je maj tako iznova precizno odmjerio pravu vrijednost našeg rada: ako nismo vrijedni sažaljenja, vrijedni smo svake osude. Ili se tako barem čini iz perspektive neovisnih komentatora i tumača, koji radnike smještaju na sigurnu udaljenost trećeg lica množine, da bi s veće gramatičke distance lakše promotrili naše karakteristike i navike.
Na prvi pogled, onaj sažaljivi, jedna je osobina pritom nepovratno nestala: pred tužnim prizorom otpuštenog, poniženog i osiromašenog radnika ustuknula je napokon fantomska prikaza nepopravljivog lijenčine, centralni amblem udarnih snaga ideološke ofenzive kapitala u prvim godinama krize. Neprimjereno je valjda pred sve brojnijim radnicima koji više ne rade i dalje tvrditi kako su radnici neradnici. Ako ovo zvuči kao paradoks, onda je tako samo zato što je proturječje od samoga početka bilo upisano u pripovijest o indolentnom (ne)radničkom krivcu za veliki gospodarski kolaps: uvjeravati one na čiji rad do jučer nitko nije imao prigovora kako su neobjašnjivo i najednom postali neodgovorni zgubidani bizarna je konstrukcija koja se morala raspasti u sudaru sa sve surovijim radničkim iskustvom. Ali već na drugi, prijekorni mig, lijenčina nam se vraća: sada je toliko pasivan da nema volje ni nakratko prošetati ulicom s transparentom u ruci, iako mu cijelo vrijeme otimaju prava i gaze dostojanstvo. Lijenog radnika zamijenila je, čini se, u drugoj etapi ideološke borbe figura lijenog prosvjednika. Takav, posve jasno, ni ne zaslužuje da mu bude bolje.
Lako je u ovom šizofrenom portretu radnika kao bastarda jadnika i lijenčine prepoznati slikovitu transpoziciju sveprisutnog suprotstavljanja rada u privatnom i onog u javnom aranžmanu. Prizor je poznat, tehnika crno-bijela: s jedne strane nesigurni, izmoždeni i nezaštićeni nesretnici tumaraju pustinjom realnog sektora, s druge armija stranačkih uhljeba na jaslama i sisama, uronjena u nirvanu ugovora na neodređeno i redovitih plaća. Među njima eoni, nema razumijevanja. Nevolja se, međutim, krije u pretpostavci da monopol na stvarnost pripada prvima, dok druge valja oštrim rezovima svesti na pretpostavljenu mjeru ekonomske nužnosti. I nije da se takav zahtjev ne može shvatiti na podlozi svakodnevnog iskustva. Ali one koji ga upućuju vrijedilo bi ipak podsjetiti da pritom samo reproduciraju dominantnu retoriku vlasti. Nije li nam, uostalom, istu poruku na Praznik rada uputio sam premijer države? U folklornom okršaju s uobičajeno neuvjerljivim sindikatima, napao ih je s boka: ciljajući crtu razdvajanja javne i privatne sfere gospodarstva, podsjetio je radničke predstavnike da zastupaju tek “dio hrvatskoga društva” i da ne govore u ime onih “koji ne rade ili rade u privatnom sektoru, a nemaju sigurnost javnog”. Suvišno je napominjati pritom da pojačana premijersko-prvomajska osjetljivost na nevolje zaposlenih ima i svoje naličje: vidimo ga u skici novog Zakona o radu koji nudi nesigurne oblike zaposlenja, rastezanje radnog vremena i sužavanje mogućnosti organiziranog otpora; gledamo ga u projekciji masovnog outsourcinga, koji bi više od dvadeset tisuća ljudi iz javnog sektora trebao usmjeriti prema privatnom, da ondje “ne rade ili rade”…
Jaz između privatno i javno zaposlenih golem je i strukturno zadan, mehanizmi zaštite i tipovi iskustva međusobno neusporedivi. Svaka politika koja se na tom jazu gradi, nužno ga povećava; pretpostavljena dobra volja, nagomilana loša iskustva i prizivani spontani revolt preslabi su da ga smanje. Onaj razroki analitičko-komentatorski pogled distanciranog promatrača s početka priče, međutim, križajući na dobro odmjerenoj gramatičkoj udaljenosti sažaljenje i prezir, smanjiti ga ni ne pokušava. Profesionalni promatrač, uostalom, prema radnicima poviruje vrlo rijetko, uglavnom na prigodni datum; ostatak vremena neobavezno zvjera naokolo, u skladu s logikom kalendara.
Pošto je Praznik rada prošao, grah je pojeden, a karanfili su se osušili, s njim se možemo privremeno oprostiti. Pozdravimo ga do nove zgode: srest ćemo se opet dogodine, na istom mjestu, u isto vrijeme. Možda se razdaljina među nama do tada barem malo smanji, tko zna. Možda se jednom, napokon, na prvi maj sretnemo i u prvom licu množine.