Neka djela zamijene protokolarno prisjećanje

Vraćanje imena jedne ulice ili obnova spomenika pridonose pomirenju više od sve retorike koja na njega poziva, rečeno je na komemoraciji žrtvama ustaškog logora smrti Jasenovac i obilježavanju godišnjice proboja preživjelih logoraša, održanima 4. maja u Spomen-području Jasenovac, gotovo dva tjedna nakon datuma tog događaja iz 1945. godine.

Ovogodišnja je komemoracija zasigurno bila i prilika da se razmisli o drugačijem konceptu obilježavanja, s obzirom na to da su u dosadašnjima preživjeli logoraši uglavnom bili u drugom planu. Njihova svjedočanstva, uključujući i tragediju svoje obitelji o kojoj je Milinko Čekić pričao okupljenima ispred “Kamenog cvijeta”, ostajala bi u sjeni izjava koje bi za medije davali najviši državni dužnosnici.

– Ovde smo da se poklonima senima nekoliko stotina hiljada žrtva pobijenih u Jasenovcu i drugim logorima i stratištima – rekao je Čekić, koji je u doba kozarske ofenzive imao pet i pol godina. S majkom, bratom i sestrom proveo je mjesec i pol u Dječjem logor Sisak, uz još 6.693 mališana. Zahvaljujući Diani Budisavljević, preživio je rat kod jedne seoske obitelji. Njegova sestra, nažalost, nije.

– Tek sam pre dve godine saznao da je sahranjena na Mirogoju sa još 863 deteta – kaže.

O razmjerima stradanja govori i to što je na spomeniku NOB-u u Milinkovoj rodnoj Slabinji uklesano 1.241 ime: 465 partizana i 776 civila, od toga 114 djece.

– Od 54 člana moje šire porodice ubijena su njih 24, od kojih su 12 bili deca – zaključio je svoje tragično sjećanje.

Među govorima državnih dužnosnika istaknuo se onaj premijera Zorana Milanovića.

– Zločini ovdje bili su ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, nego države koje nema u hrvatskom Ustavu, koje nikad nije bilo i nikad je neće biti. Država je bila, ali je li bila hrvatska? – rekao je Milanović, poželjevši još živim zločincima nemirnu starost.

– Oni koji danas šire simpatije prema takvima, u čovjeku bude zlo. Hrvatska kao članica EU-a jamac je da se takvo zlo više ne smije dogoditi – zaključio je premijer.

Predsjednik Ivo Josipović rekao je da je u ovom logoru više od 80.000 ljudi bilo mučeno, ubijeno i osuđeno na zaborav.

– Moramo iskreno zažaliti što se taj zločin dogodio u ime hrvatske državnosti – kazao je, dodavši da zlo treba nazvati pravim imenom, suprotstaviti mu se i boriti se protiv njega, reći mu “nikad više”.

Šef Sabora Josip Leko rekao je da se “u Jasenovcu suočavamo s bezobzirnošću, brutalnošću, mržnjom prema drugima koja se iskazivala kroz krajnje nečovječne postupke”. Dodao je da svaki režim koji moć gradi na gaženju ljudskih prava zaslužuje svaku osudu, pa tako i ustaški. Nažalost, uslijedila je rečenica o osudi komunističkih zločina, potpuno neprimjerena ovom mjestu stradanja.

Nakon govora slijedile su molitve za mrtve. Opelo je prvi služio vikarni episkop Jovan Ćulibrk, administrator Slavonske eparhije, a za njim su molitve održali rabin Kotel Da-Don, imam sisački Alem Crnkić i jasenovački župnik Ivan Cvijić. Vijence žrtvama položili su bivši logoraši, državna delegacija, antifašisti te predstavnici Sisačko-moslavačke županije i Općine Jasenovac, a potom i predstavnici stradalih, među kojima i SNV u ime Srba, diplomatski zbor na čelu s ambasadom Srbije i delegacije političkih stranaka (uz ostale i SDSS) i nevladinih organizacija.

Zbog kiše i vjetra okupljenih je bilo manje nego ranijih godina, između 700 do 1.000; najveći broj njih otišao je odmah nakon komemoracije, među njima i logoraši koji su uzalud čekali da im državni vrh posveti malo više pažnje.

– Još jednom smo posvjedočili strahoti zločina počinjenog u NDH od 1941. do 1945., u mjestima poput Jasenovca. Ali koliko je još potrebno da bi ta mjesta postala mjestima učenja i prisjećanja, suočavanja sa strahotama ideologija i politika koje su dovele do ubijanja desetina hiljada Srba, Roma, Židova i Hrvata antifašista? Zato treba još jednom razmotriti postav Muzeja, da se posjetioci, naročito školska djeca i svi drugi, suoče s pravim razmjerima strahota i zločina – izjavio je nakon komemoracije predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.

– Ovakvi skupovi trebaju biti što sadržajniji i što dojmljiviji, kako bi se izbjegla opasnost da se pretvore u protokolarno prisjećanje, umjesto u istinsko suočavanje sa strahotama, posebno u vremenima kada postoje oni koji su prilično glasni, koji imaju drugačiji odnos prema fašizmu i ustaštvu i koji omalovažavaju njihove žrtve – dodao je Pupovac.

Da bi se zapamtilo, mora da se piše

Svoje sjećanje na ratne dane ispričala nam je Jelena Radojčić, rođena Buhač, rodom iz Jablanca, srpskog sela na hrvatskoj obali Save.

– Trebalo je da budemo pogubljeni, ali su nas izbavili partizani i odveli na Kozaru, gdje smo bili do ofenzive. Nas su uhvatili i odveli do Stare Gradiške: bili smo tamo do 16. augusta 1942., kada nas je Diana Budisavljević uzela od roditelja i povela do Zagreba. Sa mnom su bili dvogodišnji i devetogodišnji brat, kojeg do danas nisam pronašla – rekla nam je Jelena.

– Krajem rata našla sam majku, pa smo se vratile kući, ali sve je bilo razrušeno i u Jablancu i u Mlaki, odakle je bila mama – kazala je, dodavši da se u Jablanac vratilo 120 od 600, a u Mlaku svega 65 od predratnih 1.500 žitelja.

– Šta ima više da se priča? O tome se ne priča, a da bi se zapamtilo, mora da se piše o tome. Da je bio neki drugi zakon i neki drugi ljudi, do svega ne bi došlo ni 1942. ni devedesetih – zaključila je kroz suze.

U koloni sjećanja s bivšim logorašima bio je i banjalučki književnik Vasilije Karan, koji je kao osmogodišnjak pobjegao iz kolone upućene prema logoru, no njegova majka, dvojica braće i sestra to nisu uspjeli.

– Sestra mi je s nepune dvije godine umrla od gladi. Četveronoške je puzila logorom i govorila: “Mama kuva, mama kuva.” Umrla je jednog jutra, dok su dvojica tek nešto starije braće sjedila uz nju, milovala joj kosu i govorila: “Naša seja je umrla.” Kada su naišli grobari, uzeli su je za nogu i bacili na mrtve; majka je gledala dok kola nisu zamakla i onda je pala od slabosti – sjeća se Vasilije.

Majka mu je, nakon otpuštanja dijela logoraša, otišla sestri koja je živjela kod Prijedora, gdje ju je našao u jesen 1942. godine. U proljeće 1943. partizani su im napravili kućice na zgarištima i tu su počeli novi život…