Odbrana Bajra Župića

Počelo je prije više od pola godine, u nedjelju, 15. septembra 2013. Sidran, kome se pripisuju riječi Dan je počinjao s “Politikom”, zove me i pita jesam li vidio današnju “Politiku”. Nisam, druže Sidrane, u Italiji sam, vozim kćerku, počinje joj semestar u Bologni, a “Politiku” odavno ne gledam redovno, otkako je ono poslobila, a i sam znaš da još nije odslobila. A poznaješ li Bajru Župića? Poznajem Župića, Sidrane, ne Bajru već Bajra. Dobro, u Sandžaku Bajra, u Bosni Bajru, hajmo dalje: danas je “Politika” objavila tekst, ja bih rekao, “s elementima intervjua”, o Bajri Župiću kao najvećem kostolomcu jugoslavenskog fudbala, pa se prvi dio teksta nalazi na naslovnoj, a nastavak mu je na devetoj stranici. A nedokučiv mi motiv redakcijski da takav tekst objavi, o čovjeku koji već 20 godina ne igra, a dodatno još naslovi i oprema.

Malo kasnije odem na internet, ovdje: http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Half-s-dozvolom-za-ubijanje.lt.html a vidim da je i “Politikino” čedo “Sportski žurnal”, u roku keks, sve to preuzelo: http://www.zurnal.rs/2013/09/15/bajro-zupic-najveci-kostolomac-jugoslovenskog-fudbala/index.html?lang=lat

Naslov, dakle, bez ikakvih navodnika, bez kurziva, na naslovnoj stranici: “Half s dozvolom za ubijanje”! Iznad njega nadnaslov, sama podvižnička velikodušnost: “Igrač koga smo voleli: s Bajrom Župićem, u Novom Pazaru”. Ima i neurosemantički podnaslov: “Najveći kostolomac jugoslovenskog fudbala govori o tome kako je zaustavljao Piksija i Sliškovića, zašto je štedeo Savićevića i Prosinečkog i kako je moguće da nikada nije dobio crveni karton zbog grube igre”. Galimatijas od naslova, nadnaslova i podnaslova vuče na zaključak: volimo one koji ubijaju. Novinar koga današnja “Politika” plaća za tu splačinu zove se Aleksandar Apostolovski. Pretraživački motor Google sadrži i vijest da ova novinarska smlata često piše uvodnike u nekada pristojnom listu, te da je jednom dobila i nagradu za neku reportažu.

Po povratku u Zagreb, zovnem Bajra Župića. Bajro, jesi li ti ono onako govorio onome novinaru? Ada, kako da ti kažem, ponešto jesam, a ostalo je on nakitio. A da li ti je on poslao tekst da ga vidiš prije no ga objavi? Jok vala. Dobro, Bajro, a šta mu je bilo da dođe u Pazar pa da baš s tobom razgovara? A kako ću ja to znati: bio je tu, pričali smo, pa je otišo u Beograd.

Onda zovnem Bora Krivokapića u Podgoricu, Boro mi dade broj Dejana Savićevića. Onda, u kafiću “Van Gogh”, nađem nekadašnje igrače Predraga Jurića i Gorana Jurića. Jurići, jeste li igrali protiv Bajra Župića? Jesmo, jašta smo. A kakav je bio Bajro? Predrag Jurić: Pravi igrač, zadnji vezni, Gattuso prije Gattusa. Goran Jurić: Odličan je bio Bajro, trčao je više no poneka cijela ekipa. Od Predraga dobijem telefonske brojeve Vladimira Skočajića i Blaža Sliškovića, od Tomislava Židaka turski broj Prosinečkoga, a od Dražena Krušelja broj Marka Mlinarića.

Blaž Slišković: O Bajri Župiću najteže što mogu reći jeste da je bio oštar igrač. Grub Bajro nije bio nikad, a koliko ja znam, on povrijedio nije nikoga, a kamoli da je nekome nogu slomio ili, šta ja znam, upropastio igračku karijeru. Ništa od toga, već pošten, pouzdan igrač, ustrajan, jako fizički spreman, neumoran. Mene nikad nije udario da bih to pamtio, možda me faulirao, ko će se svega sjećati, no faul bude pa se izvede slobodan udarac, jer nogomet nije balet, da kažem tako. Reći za Bajru da je bio kostolomac ili grub igrač teška je tvrdnja, jer je neistinita i jako je nefer. A tek reći kako je bio najveći u lomljenju kostiju u jugoslavenskoj ligi, to ne mogu ni prihvatiti ni razumjeti, ni ja niti ikoji od igrača koji su igrali protiv Župića.

Marko Mlinarić: Kako ne, sjećam se Bajre Župića, dobar, pravi igrač. Čuvao me je više puta, korektno, što bi se reklo dosljedno. Grub? Bože sačuvaj! Fer igrač, neustrašiv, jak zadnji vezni, igrač u oba pravca, jedan od mojih, ako tako mogu reći, najboljih čuvara. Usporediti bih ga mogao sa Čelićem iz Hajduka, isto je bio dobar Čelić, sjećate li se Drage Čelića. Bilo je teških tekmi, prekida, i faulova je bilo, ne može bit tekma bez faula, ali na kraju ruka ruci, sve sportski i sve viteški. Kostolomac? Kako kažete: half sa dozvolom za ubijanje? On? I to piše u “Politici”, na naslovnoj velite? Malo je danas gospodskog novinarstva, žutilo je prevladalo. Ma dajte, gospon Sinan, kakvih sam se batina ja nadobijao od raznoraznih, bolje da vam ne pričam. Bajro od takvih nije, nije nikad ni bio, nipošto grubijan, pravi igrač! Pozdravite mi Bajru Župića!

Vladimir Skočajić: Najprije, dragi gospodine, da vas pitam: viđate li Bajra Župića? E kad ga vidite, ili kad ga čujete, molim vas da mi ga pozdravite i poselamite, jako i sa sveg srca. Vjerujte mi, Bajro me nikad nije faulirao. Ama nikad, vjerujte. Bio je pravi igrač, vazda spreman, a mogao je trčati dan i noć, time se izdvajao u cijeloj onoj našoj ligi. Kažete da je rekao kako mu je mene najteže bilo čuvati? Time sam jako počašćen, jer je on, ako smijem reći, skroz pozvan da takvo nešta kaže. Zato što je njegov glavni posao u onoj našoj jakoj ligi bio da čuva najjače igrače u protivnika. Hvala mu što me nije zaboravio!

Dejan Savićević: Odmah da vam kažem, Župić nije bio grub igrač, nije uopšte, nije nikako. A to da se srozalo novinarstvo, to gledamo svaki dan, pa nam je i zato ovako kako nam je. Bajro Župić je bio jako borben igrač, ali fer, trčao je za dvojicu, mene udarao nije, a ne znam ni da je koga drugoga. On grubijan bio nije, grubijana je bilo u našoj ondašnjoj ligi, bilo ih je, poneki je i mene udarao, ali Župić nije. Toliko ja o tome mogu da kažem.

Robert Prosinečki: Ni kostolomac ni grub, a to s dozvolom za ubijanje je nerazumno. Župić je bio oštar, ili precizno, žustar igrač, pošten igrač sa teškim zadacima da čuva najopasnije protivničke igrače, one igrače koji grade igru. On je tu ulogu obavljao uspješno, često je bio, može se reći, odličan. On nije samo, što se kaže, kvario protivničku igru, već je bio važan igrač i u pravljenju igre Partizana. Igrao sam protiv njega više puta, nikakvu grubost nije činio ni prema meni niti prema drugim igračima Zvezde. Kostolomac – svašta! On nikome nije slomio ni nogu ni ruku niti koju drugu kost, mislim da nije ni povrijedio nikoga, da jest, to bi se znalo, takve se stvari pamte i znaju se. Čuo sam da je sada trener u Novom Pazaru, evo pozdravljam ga iz Anadolije i želim mu svako dobro!

Žao mi je što nisam uspio doći još do odgovora Dragana Stojkovića, zvanog Piksi. Pisao sam mu odmah, jesenas, na kompjutersku adresu kluba Nagoya Grampus Eight, gdje je tada bio trener, ne znam je li pismo dobio, a pitao sam ga ono što i ove koji su odgovorili. Tako da ništa, hvala Piksiju za ona dva gola Španiji u Veroni.

Bajra sam Župića gledao barem na pedeset jakih prvenstvenih utakmica. Bilo da je igrao za Pazar, bilo za Partizan, Bajrova predanost igri bila je narodna radost. O njoj se Apostolovski mogao, nije mu daleko, obavijestiti u sportskoj arhivi svoga lista. Da je tamo zavirio, vidio bi Župićeve ocjene za igru i vidio bi koliko je puta onaj koga je prokazao da lomi noge i ruke bio najbolji igrač na utakmicama. Ali to se ovome škrabalu novinarskom ne bi uklopilo u blaćenje časnog čovjeka Bajra Župića.