Prozna groznica
László Krasznahorkai: Rat i rat (s mađarskoga prevela Viktorija Šantić; Naklada OceanMore, Zagreb, 2014)
Okružen sedmoricom noževima naoružanih dječaka, pretučen i prestrašen, György Korin pripovijeda mahnito i nezaustavljivo. Govori im o strahu koji ga je nedavno spopao, strahu da će izgubiti glavu, i to doslovno: da će glava, labilno oslonjena na vratni kralježak, jednoga dana naprosto otpasti i otkotrljati se. Govori o psihijatrima koji mu nisu znali pomoći. Spominje svoje “veliko putovanje”, na koje se upravo sprema. Pripovijeda uporno, manijakalno: “…kad se njemu, rekao je, želudac počne stiskati od straha, po svaku cijenu mora početi govoriti…”
Korin, sredovječni arhivar iz provincijskog mađarskog gradića, preživjet će uvodnu sekvencu, a “Rat i rat” nastaviti pripovijest o njegovom “velikom putovanju” tako da ubrzo postaje jasno kako su osnovne narativne strategije romana u toj sekvenci već bile sadržane, kao u proleptičkoj skici čija će se struktura obnavljati i fraktalno umnažati razvojem radnje. Ono što László Krasznahorkai piše, naime, priručno bismo mogli sažeti sintagmom prozne groznice: sumanuto duge i složene sintaktičke kaskade obrću se u nezaustavljivom narativnom karuselu oko središta iz kojeg neminovno prijeti praznina. Horror vacui: to bi mogao biti naziv sile koja pokreće njegovu priču, postavljenu u treće lice pripovijedanja samo da bi se odande raspršila kroz niz nepouzdanih glasova. Iz njih postupno rekonstruiramo konture radnje: Korin je u arhivu naišao na neki spis nejasnog porijekla, naizgled slučajno umetnut u fascikl s oznakom IV. 3/1941-42. Taj spis, bez naslova, imena autora ili bilo kakvog drugog konteksta, sadrži dugu pripovijest o četvorici misterioznih suputnika kroz različite gradove i povijesne epohe, od drevne Krete, preko Kölna, Mletačke Republike i Rimskog Carstva pa dalje: iz propasti u propast, iz rata u rat. Neobjašnjivo potresen pričom, iz temelja izmijenjen i poremećen, arhivar shvaća da mora napustiti dotadašnji život i poći “u središte svijeta” kako bi tekst sačuvao “za vječnost”. Najbliže središtu našega svijeta je, rezonira Korin, New York, a najbliže što tekst može prići vječnosti njegovo je uploadanje na internet: on zato rasprodaje sve što posjeduje, putuje u Ameriku, kupuje laptop i počinje pretipkavati…
Donedavno smo Lászla Krasznahorkaija u prijevodima na hrvatski susretali sporadično: u antologiji suvremene mađarske pripovijetke “Strašenje strašila” još 2001., a skoro deceniju kasnije na Festivalu europske kratke priče i u “Zarezu”. Predaniji su ga sinefili, doduše, upamtili kao stalnog scenarističkog koautora filmova Béle Tarra, koji još od sredine osamdesetih i Krasznahorkaijevog debitantskog “Satantanga” kamerom slijedi isključivo njegove romane. Kako ga je, međutim, posljednjih godina anglofona recepcija etablirala u novu književnu zvijezdu i ozračila aurom “budućeg nobelovca”, tako smo, napokon, dočekali i njegova prva ukoričenja na zajedničkim jezicima: prošle godine “Melanholiju otpora” u Beogradu i “Posljednjeg vuka” u Zagrebu, a sada i roman koji već naslovom podriva prividnu binarnost svoga svijeta, pa ispod uvodnih opozicija (poput periferije evropske provincije suprotstavljene “središtu” SAD-a ili prašnjavih arhiva suprotstavljenih Mreži) otvara bezdan izgubljene transcendencije, “tužna nebesa”.
Majstorstvo je toga romana u tome što zahtjevnu strukturu i ambiciozne poetičke premise razvija priča koja čitaoca moćno zanosi i povezuje s likovima gustim sponama empatije. Još je veće majstorstvo, međutim, što zanos i empatija povratno postaju dijelom promišljene metaliterarne igre, ne gubeći pritom baš nimalo na snazi.