Prvi partizan

Slušajući ekspoze premijera Srbije Aleksandra Vučića, kojim je bio raspamećen i komesar za proširenje EU-a Štefan File, reklo bi se da “jedan svet iz temelja se menja”. To međutim izgleda tako iz Brisela, možda čak i iz Zagreba. Uostalom, hrvatska ministarka inostranih poslova Vesna Pusić je nedavno u Beogradu izjavila kako “aktuelna srbijanska vlast nema veze sa devedesetim godinama” i svime što se tada dogodilo. To je svakako deo EU agende za ubrzanu evropeizaciju samog Aleksandra Vučića i njegove spoljne politike. (Taj proces ide brzo kao kada Neo u “Matrixu” poželi da nauči kung-fu.) To je dovelo dotle da i on sam poveruje u svoju evropsku prošlost i demokratski habitus. Malčice je drukčije u praksi.

Iako su ključne reči premijerovog ekspozea bile reforma, borba protiv korupcije i kriminala, te podsticaj rada i sankcionisanje nerada, na samom terenu, u Užicu, stvari se odvijaju drugim tokom. Ovih dana je tek nekoliko medija prenelo vest o gibanju radničkog nezadovoljstva u užičkoj fabrici municije Prvi partizan, u kojoj su oba sindikata (Samostalni i Industrijski) odlučila da brane svoju fabriku od uticaja reformističke politike. Naime, radnici zahtevaju reizbor sadašnjeg direktora Dobrosava Andrića i nastavak odličnog desetogodišnjeg poslovanja, koje se međutim kosi sa ideologijom vladajućeg SNS-a, zasnovanoj na dvema premisama: prva je da se devedesete nikada nisu dogodile, a prema drugoj najveće zlo za Srbiju predstavljao je period nakon rušenja Slobodana Miloševića, koji je obeležila vladavina Demokratske stranke. Glasači i simpatizeri SNS-a vole da veruju u ove premise. Sindikalni lideri ipak upozoravaju da nije sve tako jednostavno kao što je premijer u svom ekspozeu pokušao da predoči javnosti. Možda je samo njegova “ljubav prema s(ns)rpskom narodu”, kojom se pohvali svaki put, neupitna.

Vreme apsolutne vlasti SNS-a ubrzano se odmotava. Zauzimaju se čelne pozicije, kadrovici dolaze na čelo fabrika noseći barjake promena. Razume se, personalnih. Tako su se na konkurs za direktora fabrike Prvi partizan, koja je pod patronatom Ministarstva odbrane, pored aktuelnog direktora javila još dvojica kandidata iz Užica – Predrag Anđić i Miloš Tasić. Sindikati kažu da su “obojica bez iskustva u namenskoj industriji i sa slabom radnom biografijom”. Videvši da fabrikom duvaju vetrovi SNS-a, da su svi konkursni rokovi prošli i da se Nadzorni odbor, kojim predsedava general Jelisije Radivojević, ne oglašava, radnici su se samoorganizovali i sproveli referendum. Na tom internom referendumu od 1500 zaposlenih, 95,4 posto dalo je podršku aktuelnom direktoru Andriću. Predsednik Samostalnog sindikata Zoran Stanić je tom prilikom izneo bojazan da se ovom uspešnom preduzeću sprema sudbina valjevske fabrike Krušik, gde je za direktora postavljen kadrovik SNS-a. Tog časa je nastupilo “uvođenje minimalca, raspuštanje službi u preduzeću i angažovanje agencija”. “Mi idemo do kraja”, rekao je Stanić, “jer ako nekome odgovara da ovo preduzeće stane, da štrajkujemo, i to ćemo izdržati. Poštujući zakon, organizovaćemo štrajk upozorenja, a zatim generalni štrajk, do postavljanja Andrić Dobrosava za direktora, jer je on najbolji od tri kandidata na konkursu.”

Nema sumnje da će se pritisak na radnike Prvog partizana u narednim danima pojačavati, uprkos činjenici da je ovo preduzeće za poslednjih desetak godina upetostručilo svoju proizvodnju. Ovo je najbolja od šest fabrika namenske proizvodnje u Srbiji. Stara je 86 godina. Vrednost njenog godišnjeg izvoza, koji plasira u 68 zemalja sveta, iznosi oko 80 miliona dolara. Preduzeće je prema potpisanim ugovorima, pre svega sa SAD-om i Belgijom, već sada uposleno do 2016. godine, koju je premijer markirao kao utopijsko vreme početka privrednog rasta. Sindikati su stoga uputili jedno pismo premijeru Vučiću, ali odgovor još uvek nije stigao. Ništa ne izjavljuje ni general Radivojević, koji očigledno čeka razrešenje krize na najvišem nivou. Bivši ministar odbrane Nebojša Rodić se sprema za ambasadorsko mesto u SAD-u. Na primopredaji dužnosti, svom nasledniku Bratislavu Gašiću rekao je da se “spremi za velike izazove jer posao ministra je da pre svega služi narodu”. Takođe, pohvalio se i svojim najvećim dostignućem tokom 2013., kada je “uveo radno vreme od šest sati ujutro, kao i obavezan rad tokom praznika”.

Zanimljivo je da sindikati u namenskoj industriji tada nisu reagovali. Njihovo pokretanje u slučaju smene direktora Prvog partizana zaista treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje. Novi talas privatizacije već je na delu. Pitanje je trenutka kada će se krenuti u rasprodaju onog što je preostalo. Možda s tim ima veze nedavni sastanak ministra Gašića sa ambasadorom Ujedinjenih Arapskih Emirata Đumom Rašidom Sejf Zajed Al Daherijem u Beogradu. Tom prilikom, ministar Gašić je insistirao na “razvoju i stalnom jačanju prijateljskih odnosa sa UAE-om”, koji su za dve godine, u diskursu srbijanske politike, postali “tradicionalni”. Praksa u Srbiji je da svaki ministar i direktor iznova potpisuju sporazume o saradnji sa određenim zemljama, iako je saradnja postojala već decenijama. U svakom slučaju, čini se kao da je UAE zainteresovan za sve, kako za fantomski “Beograd na vodi”, tako i za srušeni Generalštab, ali i namensku industriju. Prostora za saradnju itekako ima, podvukao je ministar Gašić. To je deo premijerske vizije koja se mora slediti. Međutim, od “Beograda na vodi” do sada je realizovano samo čupanje starih šina i drvenih pragova na Dorćolu. Uvedeno je novo radno vreme, dok namenska industrija beleži radnje poznate s početka privatizacije iz dvehiljaditih.

Prvi partizan nije jedina fabrika koja je suočena sa reformističkim talasom premijera Vučića. Na sindikatima je trenutno najveća odgovornost za odbranu preduzeća od partijskog nasilja, koje eskalira svaki put nakon izbora, da bi se potom pretvorilo u komadanje državnih resursa, njihovo devastiranje i prodaju u bescenje.