Saša Drezgić: Najuspješniji se ne srame planiranja

Foto: Jovica Drobnjak

Zamjenik ministra financija Boris Lalovac izjavio je da nekretninski balon u Hrvatskoj čini gotovo 90 milijardi kuna duga ili nešto manje od polovice ukupnog duga države. Je li, kao što tvrdi Lalovac, četrdesetak hiljada neprodanih nekretnina doista uzrok, ali i rješenje krize?

To nije uzrok krize već dio problema, dok su uzroci krize puno širi, a treba ih tražiti nevezano uz svjetsku ekonomsko-financijsku krizu koja se dogodila 2008. godine. Uzroci su sustavni i institucionalni, idu iz cjelokupnog djelovanja naših institucija, posebno javnog sektora. Zbog povoljnih financijskih okolnosti, ali i zbog određenog naslijeđa u vidu državne odnosno društvene imovine koja je pretvorena u državnu i kasnije privatizirana, na tom naslijeđu i novom zaduživanju država je živjela dugo vremena, a da nije uspjela razviti vlastitu samoodrživost. Tu je glavni problem, a kriza je samo katalizirala i ubrzala proces rapidnog osiromašenja ekonomskog sustava. Potrebne su nam radikalne reforme, ne u smislu štednje, što stalno radimo i što promovira Europska unija, jer taj je model vrlo problematičan za zemlje poput naše, već u smislu da nam negdje treba štednja, a negdje povećana potrošnja.

Dakle Vlada istovremeno troši i štedi tamo gdje ne bi trebala?

Tako rade sve Vlade, iako ne treba zaboraviti da je ova aktualna pripremila jako puno strateških dokumenata koji su uvjetovani europskim semestrom. Međutim, čini mi se da nedostaje generalni strateški okvir koji bi bio ishodište svih strategija i drugih planova. Od njega bi trebalo krenuti u konkretne mjere poduprte egzaktnim analizama. Takav sustav i pristup u svim sektorima dao bi daleko bolje rezultate od ovog ad hok pristupa, u koji smo stavljeni po europskim pravilima: prisiljavaju nas da najprije vodimo računa o deficitu umjesto o razvojnim pitanjima.

Stečajevi i likvidacije 

Vlada je nedavno usvojila Program konvergencije za razdoblje 2014-2017, koji se odnosi na fiskalnu konsolidaciju. Ministar financija Slavko Linić najavio je da bi deficit 2016. trebalo sa 4,9 spustiti na ispod tri posto BDP-a. Je li to realno?

To je malo vjerojatno, a razlozi leže u okvirima ekonomskog sustava. Poznato je da fiskalna konsolidacija jako utječe na BDP-a, dok njegov pad utječe negativno na rast prihoda, a rast prihoda opet ima za posljedicu negativna kretanja po fiskalnu konsolidaciju. Riječ je o začaranom krugu iz kojeg se moguće izvući svojevrsnom politikom fige u džepu, gdje moramo zadovoljiti kriterije konsolidacije na nominalan način, istovremeno koristeći maksimalno dugoročne izvore financiranja. To je moguće u okviru modela financiranja projekata koji sami sebe otplaćuju, a koje Eurostat ne prepoznaje kao javni dug: posebno u energetici i energetskoj učinkovitosti, obnovljivim izvorima energije, prometu, telekomunikacijama, sektoru gospodarenja otpadom. Takve stvari radimo nesustavno i sporo. Kada je riječ o investicijama, one se financiraju dugoročnim izvorima. Kriza koja traje šest godina ne ostavlja posljedice samo za to razdoblje, već i dugoročno, jer je naš potencijalni gospodarski rast smanjen u narednih deset do petnaest godina.

Mislite li da jedino strani kapital može zemlju izvući iz krize – i premijer Zoran Milanović obećava primamljive porezne aranžmane?

To je još jedna površno prihvaćena teza: nebitno je otkuda dolaze investitori. Smatram da država posebno treba pomagati domaćim investitorima. Oni imaju u vlasništvu objekte i poduzeća, a po principu vlasništva dohodak i dobit koji im po toj osnovi pripadaju idu domaćim rezidentima. Kamo sreće da Hrvatska, koja sada ima dovoljnu akumulaciju depozita i potencijal financijskih institucija, omogući poslovanje domaćim investitorima, pa nam vanjski ne bi bili bitni. No s obzirom na neiskorištene kapacitete, trebaju nam jedni i drugi: imamo jako puno domaćih poduzeća koja zbog nepovoljnog tretmana u svim sektorima ne uspijevaju povećati i proširiti proizvodnju, pa smo svakodnevno svjedoci stečajeva i likvidacija. To će zbog pada domaćeg BDP-a potrajati, pogotovo u poduzećima vezanim uz domaću potražnju, dok će ona koja su orijentirana na izvoz bolje proći, s obzirom na to da su se države iz okruženja ipak izvukle iz krize i bilježe pozitivne rezultate. Čini mi se da nemamo sustavne mjere, jer postavlja se pitanje što je potrebno investitorima da dođu u Hrvatsku. Možda nedostaje komunikacije i analitičkog pristupa kako bi se napravio iskorak. Malo smo pažnje posvećivali nekim industrijama koje nastupaju na našim tržištima, a ako im već dajemo tržište, trebali smo u tom pristupu uvjetovati izgradnju proizvodnih pogona.

Vlada je najavila slovački model privlačenja investicija koji je istovremeno i osporavan jer previše ide na ruku investitorima, zbog čega država stalno gubi. Zamjera mu se skromno ulaganje u proizvodnu industriju. Je li taj model dobar za nas?

Slovačka taj model primjenjuje desetak godina i tada je situacija bila drugačija. Danas su njihova autoindustrija i drugi sektori zauzeli pozicije i nije realno očekivati da će ta ista industrija sada doći u Hrvatsku. Iz neke strategije razvoja važno je, ponavljam, vidjeti što je Hrvatskoj interes i takve sektore treba tretirati na poseban način u okviru dopuštenih granica EU-a. Ne treba zaboraviti da EU jako pazi na državne potpore koje ne smiju biti vezane uz određena poduzeća, tako da je manevarski prostor donekle ograničen.

Kada spominjete državne interese, oni su već definirani industrijskom strategijom, pri čemu prioritet imaju farmakologija, proizvodnja računala, elektroničkih i optičkih proizvoda, metalska industrija…

Ako je to interes i strategija koja se temelji na zdravim osnovama, onda apsolutno treba ići po tim sektorima i u tom smjeru. Treba maksimalno dozvoliti investitorima ulazak u ta područja i ne treba zaboraviti sve povlastice koje im se daju, pa da i sve dobiju besplatno ako će generirati proizvodnju za izvoz – onda će to značiti neto akumulaciju za državu. To obuhvaća zapošljavanje i porezne prihode.

Srbija i Fiat

U Srbiji se investitorima u slučaju Fiata previše izlazilo u susret, pa je država bila u gubitku, a poznato je i da se investitori sele: pokupe strojeve, ostave radnike bez plaća i odu…

To znači da država nije bila u stanju stimulirati odgovarajuće mjere i ugovore, i to je ono što govorim. Država vrlo često donosi poticaje bez analitike. Takva ulaganja trebaju imati egzaktan input i autput u smislu isplati li se nešto državi ili ne. Konkretno, vjerojatni problem Fiata u Srbiji je taj što je država po svakom radniku isplaćivala financijska sredstva ulagača, što je vrlo problematično i nedozvoljeno. Ugovori se moraju postaviti tako da država na temelju investicijskog plana poduzeća može izračunati koliki su porezni i neporezni izvori, koliki je porez na dohodak koji će država dobiti na temelju određenog broja zaposlenih, koliki je porez na dobit, koliki se PDV generira, kolike su komunalne i druge naknade. Takav pristup anulira vjerojatnost kasnijih pogrešaka.

Prema izjavama ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, planom industrijske strategije u Hrvatskoj bi do 2020. trebalo otvoriti 85.000 novih radnih mjesta. Utopijski zvuči teza da bi se gospodarstvo trebalo vratiti na razdoblje iz predkrizne 2008. godine.

To su dobre želje, s tim da je 85.000 radnih mjesta premala brojka. Zemlja smo s najnižom stopom zaposlenosti u Europi, pa bismo u tom razdoblju trebali otvoriti preko 200.000 radnih mjesta. Kod nas proces planiranja investicija ima negativno obilježje, kao da se radi o komunističkim pristupima, dok su danas države koje najviše i dugoročno planiraju u smislu javnih investicija ujedno i najuspješnije: Njemačka, SAD, skandinavske zemlje. Nemamo razrađen korak od toga što želimo, koje investicije trebamo i kako ih financirati jer, između ostalog, nismo sustavno povezali ni korištenje EU-fondova. Kod nas se govori samo o apsorpciji, koliko smo postotaka iskoristili, a ne gdje smo ih iskoristili. Poljska je funkcionalno iskoristila investicije: prvo je izgradila fizičku, a sada će raditi kvalitativnu društvenu infrastrukturu. Fondove su iskoristili kako bi državu razvili na temelju vlastite strategije, što je kod nas zanemareno.

Završimo s problemom javnog duga koji iznosi 220 milijardi kuna i deficita koji je na razini 4,9 posto BDP-a. Neki ekonomisti smatraju da treba pustiti deficit, da bismo se trebali zadužiti koliko god je potrebno ako bismo time pokrenuli ekonomiju?

U okviru upravljanja javnim dugom uvijek smo se zaduživali eks post: utvrdi se manjak u proračunu i onda se zadužujemo. Riječ je o nekvalitetnom korištenju javnog duga, koji se uglavnom odnosi na potrošnju tekućeg dijela proračuna. Drugačije bi bilo da se zadužimo za razvojne projekte, pa da preko njih podignemo kapacitet ekonomije, jer bismo iz tog duga dobili dovoljno sredstava da se on s glavnicom i kamatama pokrije i još bismo ostvarili dodane vrijednosti. Da smo se 2008. zadužili u jako velikim iznosima za kvalitetne razvojne projekte, danas bismo imali puno bolje parametre fiskalne konsolidacije. Deficit će vjerojatno još rasti, a što nam više raste dug, ruke su nam sve više vezane. Ipak, ponavljam, naš problem nisu toliko zaduživanje i izvori financiranja, već nedostatak vizije i njezine provedbe.

Kakve će posljedice imati daljnje povećanje duga po građane?

Imat će drastične posljedice u vidu dodatnih rezova, iako je naš dug ispod prosjeka u odnosu na druge europske zemlje. Problem su visoke kamate na javni dug koje ne možemo otplatiti i koje nam opterećuju proračun jer nemamo ni minimalnu stopu rasta da ih otplatimo. Zemlje poput Japana imaju 250 posto udjela javnog duga u BDP-u, ali i nultu kamatnu stopu, također i Amerika čiji je javni dug preko 90, a Njemačke preko 80 posto BDP-a s kamatnom stopom od jedan-dva posto. Naša kamatna stopa okvirno se kreće od šest do sedam posto. Za smanjenje deficita u narednom periodu rezat će se dodatno u javnom sektoru. Nažalost, nemamo društveni i socijalni kapital koji bi omogućio provedbu svih dobrih ideja, potencijala i resursa. Možda je u tom smislu ova kriza i dobra, kako bismo dotaknuli dno, pa bi konačni preokret u organizacijskom i koordinacijskom načinu funkcioniranja države omogućio osnovu za rast.