Sumorna produkcija u sumornoj atmosferi

Igrana selekcija Dana hrvatskog filma

Prošle dvije godine igrana je selekcija Dana hrvatskog filma bila na neočekivano visokom nivou. No ove je godine gotovo sve pošlo u krivom smjeru. Nezadovoljstvo ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara organizacijskim sposobnostima Studentskog centra kulminiralo je HAVC-ovim odbijanjem potpore Danima, pa je smotra realizirana tek s jednom trećinom uobičajenih sredstava. Posljedica toga bili su nikad kraći natjecateljski program i odustajanje od formiranja žirija, tako da su nagrade uglavnom spale na nacionalno društvo kritičara. Sumornu atmosferu upotpunila je kvalitativno prilično sumorna produkcija, uključujući i onu igranu, od koje se to, zbog spomenutih dosega u protekle dvije godine, najmanje očekivalo.

Kritičarska nagrada Oktavijan u toj je kategoriji pripala nekadašnjoj pobjednici Dana, već pomalo zaboravljenoj Tanji Golić za uradak “Slučajno”. Ona je vješto povezala profiliranje dvoje nekoć međusobno bliskih protagonista koji se susreću nakon podosta godina (pouzdano ih utjelovljuju Lana Barić i Krešimir Mikić) s manje poznatim prostorima svog rodnog grada Rijeke gdje se radnja zbiva, i u tom paralelnom i međusobno prožimajućem razotkrivanju likova i grada, moglo bi se uvjetno reći u tradiciji ranih filmova Aleksandra Petrovića, leži snaga njezina ostvarenja. Film nije besprijekoran – neprestano dijalogiziranje dvoje ljudi koji kroz prizivanje prošlosti pokušavaju sebe i svoj odnos odrediti u sadašnjosti povremeno pati od stereotipno-patetičnih lajni, međutim u ovogodišnjoj igranoj konkurenciji Dana ti nedostaci nisu mogli naročito odjeknuti, naprosto zato što su “konkurenti” bili nedorasli.

Svakako, najviše se očekivalo od Sonje Tarokić, međutim mlada sineastica već drugim filmom u nizu pomalo razočarava. Nakon pretprošlogodišnjeg “Ja sam svoj život posložila”, ove se godine predstavila uratkom “Tlo pod nogama”, filmom umješno zamiješane realističke teksture koja se uvelike oslanja na naslućivanje umjesto jasnog određivanja stanja stvari. Kad uspiju, filmovi slutnje u kojima se miješaju realistička baza i stanoviti sublimni pomak ispadnu iznimno efektni, no “Tlo pod nogama” svoje je ambicije ostvarilo samo djelomično. Sonja Tarokić nema problema s građenjem sugestivnog ugođaja svakodnevne nedogađajnosti, no u prožimanju svakodnevnog “nadgradnjom” tjeskobne slutnje znatno manje je uspješna. Uz to, kao ključni odnos u splitskoj obitelji kojom se bavi odlučuje postaviti onaj oca i sina, i to u jednom trenutku naglašava “telepatskom” paralelnom montažom koja kao da je izašla iz kakvog niskobudžetnog horora 70-ih. Ni naglašena uporaba poprilično trivijalne glazbene podloge filmu ne donosi ništa dobro.

Na slutnju se oslanja i debitantica Jasna Nanut u filmu “Zajedno” koji, čini se, poručuje da su izvanbračne erotske aktivnosti bračnih partnera u konačnici dobre za njihovu malu obitelj, što u konzervativnoj Hrvatskoj graniči s ozbiljnom i dobrodošlom provokacijom. Redateljica je napravila dobar, no nedovoljno sugestivan ostvaraj, a isto se može reći i za već afirmiranu Barbaru Vekarić koja je nakon Zagreba (“Prva dama Dubrave”) i Dubrovnika (“Mali debeli rakun”), u novom filmu “Moja! Moja! Moja sobica!” svoje maloljetne protagoniste pronašla u Sarajevu, kao i za turoban prikaz otimačine stanova srpskih vlasnika u ratnoj Hrvatskoj producentice Dijane Mlađenović u njezinom dobro zaokruženom, ali redateljski nedovoljno energičnom debiju “Pragovi”. U skupinu dobrih filmova koji nisu ispunili vlastite više potencijale ide i “Streljana” Filipa Mojzeša i Lane Zaninović o vršnjačkom nasilju, a ostatak igrane konkurencije uglavnom je bio na nižoj kvalitativnoj razini.