Transfer posljedica u uzroke

Foto: Jovica Drobnjak

Samo nas nemojte spašavati! Tako već neko vrijeme glasi narodna mudrost na uvijek nove vijesti kako su prilike u državi neizdržljive i ne poduzme li se odmah nešto, slijedi neminovna propast. Možda. No čak i nad pitanjem moguće (bes)konačne propasti ekonomskog, a onda i političkog sistema, za materijaliste ostaje vidjeti cui bono, za čiju korist se sve to svima nama “nacionalno” događa. Da nije svako zlo samo za zlo već i za neko dobro – toliko dijalektike ima i u razmišljanju politički neorganiziranih masa. A valjda bi je nešto više trebalo biti u, barem potencijalno, politički samosvjesnijih javnih subjekata.

Da je kriza prilika za promjenu, ta istina, postavši otrcanim općim mjestom, nije zato ništa manja. Instrumentaliziranjem krize za sada se puno bolje služe vladajući negoli mi, ovladani, no – i tu stanimo s posuđivanjem iz narodne riznice umotvorina, a ne valuta – ničija nije gorila do zore. Današnje znanje o krizama nije veće od onoga u prošlim takvim slučajevima. I još puno odsudnije i gore: sposobnost nekog transcendentnog subjekta da krizom u potpunosti ili barem djelomično ovlada, s vremenom je sve manja. “Kako bilo, o krizi, njezinoj dubini, oblicima i trajanju, malo ćemo više znati kada prođe. Možda i završi kada se na nju naviknemo, no sigurno je da se njezin kraj vremenski neće moći odrediti.” Tako u svome članku “Marx i Keynes te Evropska komisija i Slovenija” piše ekonomist Jože Mencinger, nekada i ministar u slovenskoj vladi, te rektor ljubljanskog univerziteta. Čovjek koji mnogo toga zna i koji je na sebe preuzeo i velike odgovornosti pristajanjem na javne funkcije. A rezultati tih uvida i toga rada, nažalost, nikada nisu bili adekvatni ulogu. Danas ponajmanje. Sve rečeno ne znači da profesorovi uvidi recimo o “izgubljenoj” evropskoj ljevici – što je prvorazredna tema i za ovog autora – i danas nisu inspirativni.

Fokusirajući se na trodjelnu krizu – javnofinancijsku, bankovnu i recesijsku – on u spomenutom članku uvjerljivo kritizira i u nas relativno poznate prijedloge za rješenje krize Janisa Varufakisa i Stuarta Hollanda (“A Modest Proposal for Overcoming the Euro Crisis”), Michela Hussona i Kostasa Lapavicasa. Svaki od ovih pokušaja zaslužuje poseban osvrt, no vrijedi prenijeti Mencingerov zaključak kako su svi oni iznenađujuće neradikalni. Zaustavljajući se više na povodima no na dubljim uzrocima krize, oni ne postavljaju pitanje o održivosti financijskog kapitalizma kao takvog. Njih opravdano smeta histerija politika štednje, uništavanje javnog sektora i drugi procesi koji samo produbljuju recesiju. Skica za koju, u svojoj kombinaciji marksističke klasne analize i kejnzijanske analize agregatne potražnje, pledira Mencinger izgleda ovako: na djelu je opća privredna i financijska kriza, kojoj je krah američkog sekundarnog tržišta nekretnina samo “slučajni” povod. Umjesto kuća to su mogle biti (a možda i budu) kreditne kartice, mirovinski fondovi ili što treće. Pritisci za preraspodjelom društvenog bogatstva gomilaju se već više desetljeća, kapital pobjeđuje, a rad gubi. To znači i pad udjela investicija na prihodovnoj strani BDP-a, a rast ušteda na rashodovnoj strani. Tako dobivena razlika investirana je u privatizacije, preuzimanja i špekulacije. Da bi to bilo moguće, izmišljani su uvijek novi, sve sofisticiraniji “financijski proizvodi” vezani uz sekuritizaciju potraživanja, tj. “smanjenje” rizika špekulanata.

Bez globalizacije i financijskih proizvoda kriza nekretnina ostala bi lokalnim američkim fenomenom, a ovako je došla čak i do u mukama “osamostaljenih” ovdašnjih naroda. Neoliberalna globalizacija zaslužna je za promjene u raspodjeli društvenog proizvoda između rada i kapitala, pretvaranje radnika u potrošnu “radnu snagu” i nadomještanje vlasnika poduzeća s vlasnicima imovine. Burze, koje trebaju biti mjestima sakupljanja ušteda za investicije, promijenile su se u mjesta za mešetarenje (koja domorocima više i ne treba dati). Sada u centrima kapitalske moći financijski posrednici svojim “financijskim izumima” sebi prisvajaju pravo, a svojim klijentima virtualnu imovinu. Mogućnost da se nefleksibilna “radna snaga” zamijeni (za kapital) fleksibilnom, dodatno je produbila nerazmjer između ponude i potražnje, koji se sve više oslanjao na kreditiranje.

I sada dolazi politički dio. Tijela Evropske unije suočila su se s krizom tako da su je produbila! Praveći se kako je ona “objektivno” pala s (izvanevropskog) Marsa, Evropska komisija nije najprije činila ništa da spriječi dugogodišnje tendencije koje su vodile u krizu. A onda je svojom obuzetošću liberalizacijom, deregulacijom i privatizacijom sve dodatno zaoštrila, k tome i izbirokratizirala. Prihvatila je nauk o potpunoj prilagodljivosti tržišta, uz prodavanje bajke kako će u svjetskoj podjeli rada EU postati društvom znanja. Zaboravili su mali detalj: da je znanje još mobilnije od kapitala i da će sva izgubljena radna mjesta u proizvodnim djelatnostima, uz logiku trke prema dolje u cijeni (kvalificiranog) rada, na kraju uništiti socijalno-tržišnu privredu, u koju se EU još zaklinje.

I još gore: Evropska komisija probleme koje je i sama pomogla stvoriti sada “rješava” restriktivnom politikom potražnje i uništavanjem javnog sektora. Crna rupa ekonomske propasti lako je shvatljiva i opisiva. Možda zato ovakvih jednostavnih rečenica nema u mainstream medijima: razlog javnofinancijskim manjkovima je prvenstveno u propadanju privrede (a ne obrnuto). Smanjenjem privredne aktivnosti smanjuju se i javni prihodi, a potrebe za socijalnim transferima rastu! Kada privreda cvjeta, trend je obrnut. Dakle ovo je politički centralno: veliki proračunski deficiti i javni dug nisu uzrok, već posljedica financijske krize! Logički transfer posljedice u uzrok učinjen je, naravno, zbog društvenog transfera tereta krize. S onih koji su je izazvali na najšire mase njezinih žrtava. Rast proračunskih deficita i javnoga duga – u nas je to ekstremno jasno – prvenstveno je posljedica katastrofalne pretvorbe i privatizacije, u kojoj je privreda jedno vrijeme došla u ruke vlasnika i dioničara škole “sruši i zapali”, spašavanja banaka (dok su one bile samoposluge vlasti samih i njima podobnih) itd. i sl. U nas svaki čovjek na ulici, ali ne i na radnom mjestu, zna da “nevidljiva ruka” tržišta puno krade. Pa ako je 1990-ih to bila jedna vrsta primitivne akumulacije, sada je zamjenjuje druga, još sveobuhvatnija. Oni koje još uvijek zovemo političarima, pa i evropskim, služe sada samo za to da pronađu što nemoćnije dužnike, s imenom, prezimenom i adresom (to smo mi). I da sakriju siledžijske vjerovnike – bezlična tzv. financijska tržišta (pozdrav onima koji nas tamo čitaju!).

Neprestano stvaranje novih usluga, institucija i pravila, na što se svodi naš politički život pod EU-om, zapravo je način kako poništiti učinke tehnološkog napretka na zaposlenost i “normalizirati” nastajanje društva “jedne trećine” (u kojemu su dvije trećine stanovništva “neuspjele”). Pred većinom stoji spirala zaduživanja, u kojoj će nedodirljiva i amorfna financijska tržišta polako dobivati lice konkretnih institucija koje nam ugrožavaju i sam fizički opstanak. I usput uništavaju privredu za privredom. Da, i govorit će nam da nas spašavaju. A mi ćemo im reći: “Samo nas nemojte spašavati!”