Brahmini neokonzervativci

Kada se u Indiji održavaju izbori, kao što je to bilo tijekom travnja i svibnja ove godine, da bi ih se opisalo uvijek se koriste superlativi: osim što su najduži jer traju mjesec dana, to su i izbori u najvećoj svjetskoj demokraciji, jer je Indija najveća parlamentarna demokracija sa 820 milijuna stanovnika s pravom glasa. Na ovogodišnjim izborima srušeni su još neki rekordi, pa je glasalo više od 66 posto birača, 551 milijun njih, a to je i prvi put u posljednjih 25 godina da je neka stranka osvojila apsolutnu većinu u parlamentu. Konzervativna Indijska narodna stranka (BJP) premijera Narendre Modija osvojila je 283, a zajedno s partnerskim strankama 335 od ukupno 543 zastupnička mjesta, pa neće morati sklapati koalicijski “minimalni zajednički program”. Štoviše, imat će odriješene ruke da zemljom upravlja potpuno samostalno, čak i bez prave opozicije, budući da nijedna druga stranka nije osvojila deset posto glasova nužnih za stvaranje formalne opozicije.

Opozicijski Indijski nacionalni kongres (INC) također je oborio rekord dobivši najmanje glasova ikad: u stranci Nehru-Gandhi dinastije očekivali su da će osvojiti rekordno niskih 90 zastupničkih mjesta, no dobili su tek 44. Stranka pokreta za neovisnost od britanske vladavine zemljom je upravljala od 2004., a posljednji je put ovako dramatično zbačena s vlasti 1977., nakon 30-godišnje vladavine. Analitičari su suglasni da joj je presudila upravo “sklerotična”, dinastička i bezidejna priroda koja se razvila kao posljedica dugotrajne vladavine, zbog čega je svaki njezin idući premijer bio sve bljeđa ličnost, sve više ogrezla u korupciji. Prvi je bio Jawaharlal Nehru, vođa pokreta za neovisnost, intelektualna i karizmatična figura. Vladala je i njegova kći Indira Gandhi, također karizmatična iako bez formalnog obrazovanja, kao i njezin sin Rajiv. Njegov sin Rahul bio je pak premijerski kandidat na posljednjim izborima, unatoč raširenom mišljenju da u biografiji nema ničega osim obiteljskog nasljeđa.

Kao i većina demokratskih zemalja pogođenih ekonomskom krizom i Indija se okrenula udesno i na vlast dovela “hindu nacionaliste”, stranku koja propagira religiju kao temeljni element nacionalnog ujedinjenja, za razliku od sekularnog, antikolonijalnog nacionalizma INC-a. Premijer Narendra Modi pritom je, najblaže rečeno, kontroverzna ličnost: odrastao je u niskoj kasti u državi Gujarat i u mladosti radio kao prodavač čaja, što je, kažu analitičari, za pripadnike nižih slojeva društva bila kurentna priča jer poručuje kako je moguće izdignuti se iz bijede i prevladati zabetonirane društvene barijere. No upravo zato, Modi nije bio izbor političko-ekonomskih urbanih elita. Već kao osmogodišnjak pridružio se Nacionalnoj patriotskoj organizaciji (RSS), nacionalističkom pokretu koji je istovremeno težio prevladavanju kastinskih podjela i oslobođenju od britanske vladavine, ali i svojim paravojnim krilom sudjelovao u nasilju protiv muslimana i atentatu na Mahatmu Gandhija. Pokret je triput formalno zabranjivan, pa je i Modi sudjelovao u njegovim ilegalnim aktivnostima. Organizacija se niz puta našla na optuženičkoj klupi, a sam Modi bio je predmet istrage o etničkim sukobima koji su se dogodili 2002. godine u državi Gujarat i u kojima je poginulo gotovo 2000 muslimana, a Modi je u to vrijeme bio njezin guverner.

Sukobu je prethodio incident u kojemu je u požaru vlaka poginulo nekoliko desetaka hindusa, za što je lokalno stanovništvo okrivilo muslimane. Uslijedili su neredi i masovni masakr muslimana, za koji su domaće i međunarodne organizacije prozvale Modija. Posljednji je put oslobođen svake odgovornosti u prosincu prošle godine u istrazi Vrhovnog suda, no 2005. američka državna tajnica Condoleezza Rice poslušala je preporuku Ureda za međunarodne vjerske slobode svoga ministarstva i Modiju zabranila ulazak u SAD. Bio je to prvi put da je SAD nekome uskratio vizu zbog “naročito grubih kršenja vjerskih sloboda”, a novom premijeru Indije još uvijek je zabranjen ulazak u Ameriku.

Muslimani, inače, u Indiji broje 13 posto ili 170 milijuna ljudi, a osim u lokalnim sukobima, disproporcionalne su žrtve i policijskog nasilja. Abdul Shaban, profesor u Institutu za društvene znanosti Tata u Mumbaiju, piše da je indijska policija ustrojena na principu sektaškog, patrijarhalnog vodstva, te da je od 1993., kada su započele protuterorističke operacije u toj zemlji, u vansudskim egzekucijama ubila nekoliko stotina mladih iz marginaliziranih zajednica, nižih kasta hindusa i muslimana. Te su operacije, piše Shaban, započele nakon što je u jednom danu 1993. u seriji eksplozija u Mumbaiju poginulo 350 ljudi, a eksplozijama je prethodio događaj kada je gomila RSS-ovih volontera potpuno demolirala džamiju Babri u Ayodhyi, pri čemu je poginulo oko tisuću muslimana. Policija se koncentrirala na slamove Mumbaija, naročito prenapučene od propasti gradske tekstilne industrije sredinom 1980-ih godina. Shaban piše i da su viši slojevi društva u početku podržavali kampanju vansudskih egzekucija, smatrajući to patriotskom dužnošću, tim više što je Mumbai u to vrijeme prolazio transformaciju iz industrijskog u financijsko i uslužno središte, pa se tražilo “čišćenje” grada. Nova vlada morat će se pozabaviti i problemom porasta masovnih silovanja, fenomenom čiji se uzroci često traže u patrijarhalnom kastinskom sustavu, ali i u posvemašnjem nekažnjavanju počinitelja, koje se često može naći i među političarima.

Modi je guverner Gujarata bio od 2002. do 2014., a država je u to vrijeme ostvarila značajan ekonomski rast. U početku mandata ključna mu je riječ bila “hindutva” (hindustvo), a kasnije ekonomija, a to su bile ključne riječi i njegove premijerske kampanje. U posljednjoj se predstavljao kao poduzetan političar netaknut korupcijskim aferama, istovremeno i prijatelj siromašnih, zazivao je “maksimalno upravljanje s minimalnom državom” i hvalio se ekonomskom situacijom u Gujaratu, govoreći da je rast njegovog BDP-a dva desetljeća veći od onoga Kine. Kontroverzna pitanja važna hinduističkoj desnici, poput izgradnje hrama na mjestu srušene džamije u Aydohyi, vješto je izbjegao, obraćajući se u kampanji i muslimanima, no taj je projekt ipak našao svoje mjesto u izbornom manifestu BJP-a.

Kao guverner realizirao je brojne infrastrukturne projekte poput izgradnje brana i navodnjavanja, što je doprinijelo razvoju poljoprivrede, provodila se elektrifikacija, a započet je i projekt izgradnje Tehnološkog grada. No Modijevi kritičari tvrde da situacija u toj državi nije tako blistava kakvom je on predstavlja, navodeći da ona po razvojnim elementima spada u srednje, pa čak i zadnje među 29 indijskih država. Gujarat je primjerice 13. država Indije po broju siromašnih, 21. po obrazovanju, dok je 23 posto djece koja u njoj žive pothranjeno. Stručnjaci tvrde da je ekonomski rast u Gujaratu bio ograničen na urbanu srednju klasu, dok su pripadnici nižih ruralnih kasta dodatno osiromašeni i marginalizirani.

U jeku predizborne kampanje u indijskoj se javnosti odvijao žestoki akademski sukob u kojemu su sudjelovali indijski ekonomist i nobelovac Amartya Sen i kolega mu (ali ne i nobelovac) s američkog sveučilišta Columbia Jagdish Bhagwati. Raspravljali su o uzrocima stagnacije desete ekonomije svijeta, pri čemu je Sen naglašavao važnost opismenjavanja i razvoja zdravstva, a Bhagwati prevladavanja antipoduzetničke klime, pa je debata doživljena kao sukob izbornih programa Modija i Rahula Gandhija. Pritom u prilog Senovoj tezi idu brojni statistički podaci koji pokazuju da je Indija sa 71,4 posto tek peta po pismenosti među 11 država azijsko-pacifičke regije (bolje su od nje Kambodža, Kina, Indonezija i Iran) i da, unatoč smanjenju smrtnosti djece sa 2,5 na 1,5 milijuna godišnje u prvoj dekadi tisućljeća, na nju otpada čak 20 posto smrtnosti djece globalno.

Što se pak antipoduzetničke klime tiče, njezini se uzroci traže u još uvijek prisutnim brojnim ekonomskim i trgovinskim barijerama, naslijeđenima iz vremena planske ekonomije prije 1991. godine, zbog čega indeks Doing Business Indiju svrstava na 134. mjesto od 189 država. Američki ekonomist Daniel Altman piše da je indijsko ekonomsko čudo u mnogočemu mit, jer se nekoć dvoznamenkasti rast BDP-a posljednjih godina prepolovio, dok MMF brži rast predviđa za barem pet zemalja u razvoju. Altman tvrdi da je Indija već prošla svoj vrhunac kada su u pitanju pozitivni učinci urbanizacije na povećanje standarda i razvoj uslužnih djelatnosti. On piše da je Kina po razini pismenosti, a možda čak i broju govornika engleskog jezika pogodnija od Indije za daljnji razvoj uslužne industrije, a spori i s tvrdnjom da Indija prednjači po broju matematičkih i inženjerskih genijalaca u odnosu na broj stanovnika.

Prethodne su vlade, osim toga, smanjile udio proizvodnje u ukupnom BDP-u na samo 14 posto, što Modi namjerava promijeniti, tim više što rast standarda u Kini za mnoge međunarodne proizvodne kompanije postaje sve neprihvatljiviji. Od 1,2 milijarde indijskih stanovnika njih skoro polovica mlađi su od 26 godina, a procjenjuje se da će ih u idućoj generaciji dvije trećine živjeti u gradovima. Novu indijsku vladu stoga čeka golem posao izgradnje infrastrukture za novih 300 milijuna stanovnika urbanih središta i stvaranje 15 milijuna radnih mjesta godišnje kako bi se vratio izgubljeni ekonomski rast, upravo ono što je premijer Modi obećao i za što je dobio neupitni mandat tamošnjih građana.

Vanjskopolitička enigma

U smislu vanjske politike, nova indijska vlada, kao uostalom i prethodne, svojevrsna je enigma, naročito za SAD. Bivši američki predsjednik George W. Bush potpisao je s Indijom strateško partnerstvo i dogovor o nuklearnom razoružanju, a diplomatsku ofanzivu u Aziji, takozvani “Pivot to Asia” osmislila je kasnije Hillary Clinton, bivša državna tajnica predsjednika Baracka Obame. No Indija je ostala na margini te politike, u SAD-u smatrana pomalo ćudljivom i autonomnom, uronjenom u hladnoratovski mentalitet nesvrstanih, puno više zainteresirana za vlastiti suverenitet negoli za “širenje demokracije” u svijetu. Iako je ušla u sve važne ekonomske međunarodne institucije, apstinirala je kada se glasalo o intervencijama u Libiji i Siriji. No predizborni govori Narendre Modija nagovješćuju nešto tvrđe pozicije, primjerice onaj o potrebi modernizacije oružanih snaga i provođenju nuklearnih testiranja. Ranije je kritizirao odluku bivše vlade da se ne osvećuje Pakistanu zbog jednog prekograničnog incidenta i terorističkog napada u Mumbaiju 2008., za koji se sumnjičila tajna služba Pakistana, države s kojom Indija i Kina još uvijek imaju neriješeno teritorijalno pitanje Kašmira.