Čedomir Antić: Srbija nije kriva za Prvi svetski rat

Stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata obilježava se u cijeloj Evropi, o kojem je nedavno u Zagrebu predavanje održao poznati beogradski historičar mlađe generacije Čedomir Antić, koji na Balkanološkom institutu SANU-a proučava srpsko-britanske odnose. Bio je jedan od studentskih vođa u protestima 1996/1997, a sada je predsjednik Naprednog kluba.

Jesu li i u kojoj mjeri evropski historičari postigli konsenzus oko krivnje neke od zaraćenih strana u Prvom svjetskom ratu?

Nedavna anketa BiBiSija potvrđuje da je 90 odsto svetskih istoričara prihvatilo tezu Frica Fišera od pre pet decenija da punu odgovornost za Prvi svetski rat snosi Nemačko Carstvo; niko u poslednje vreme nije ponudio nove i dosad nepoznate dokumente, samo reinterpretacije te teze. Omiljena reinterpretacija je ona, koju su dobrim delom prihvatili Kristofer Klark i Margaret Makmilan, da se rat dogodio slučajno, sledom nepredviđenih okolnosti, a da mu je Srbija, sada viđena kao zemlja koju povezuju sa Srebrenicom, genocidom, nacionalizmom i totalitarizmom 1990-ih, pridonela svojom nestabilnošću. Takve interpretacije su netačne, zasnovane na zanemarivanju bogate građe o krivici Austro-Ugarske. Pritom se zanemaruju i dela izuzetnih savremenih istoričara, poput Manfreda Rahuneštajnera ili Andreja Mitrovića.

Više atentata izvršili su pravaši

Je li opovrgnuta i teza da je Gavrilo Princip bio terorist i zločinac?

Princip je nesumnjivo kriv za dvostruko ubistvo, to ni on nije poricao. Drugo je pitanje da li je bio terorista ili tiranoubica: uzmemo li u obzir da se zalagao za danas opšteprihvaćene vrednosti slobode i demokratije, a da je Ferdinand oličavao režim koji je silom održavao obespravljenost većine građana i autoritarni poredak, nema sumnje šta je i ko je bio. Pomalo je tužno kada, u Italiji ili Hrvatskoj, slave atentatora na Franju Josifa, a Principa grde kao teroristu. Jer, više su atentata u to vreme izvršili pravaši nego mladobosanci…

Hoće li narednih godina u udžbenicima povijesti država regije i dalje biti velikih razlika u lekcijama koje obrađuju Prvi svjetski rat?

Mislim da neće, naučnici su uglavnom saglasni oko tumačenja uzroka i povoda, no u Hrvatskoj i Sloveniji svakako će biti potencirano viđenje događaja koje odstupa od Fišerovih teza, a odgovara idejama nemačkog i hrvatskog nacionalizma. Ali i to će biti tek rečenica-dve o “velikosrpskoj zaveri” i Principu kao eksponentu “srpskih službi”… Zanimljivo je kako se stvari razvijaju u Bosni i Hercegovini, gde je prisutno lutanje od popularne narodnjačke pesme koja slavi Principa do izjave istoričara Husnije Kamberovića da su atentati česti i specifični za Srbiju i da puno Srba odobrava i Đinđićevo ubistvo.

Koji su srpski mitovi o tom sukobu?

Svaki veliki rat opterećen je mitovima, a njihovu stvaranju u Srbiji pridonela su velika stradanja srpskog naroda u ratu i gorki mir sa neuspešnim ujedinjenjem. Tu je, prvo, mit o veličini srpskih pobeda: pobede na Ceru i Kolubari jesu važni i moralno veličanstveni trijumfi, ali njihov značaj za svetsko ratovanje je precenjen. I danas postoje mitovi o tome kako su srpski vojskovođe međunarodno cenjeni, kao i predrasude o savezničkom prijateljstvu i izdaji. A šta se te navodne izdaje tiče, onaj ko ne preuzme neke obaveze, ne može ni da ih izneveri. U Hrvatskoj je rasprostranjena netačna teza da Srbiji 1915. nije nuđeno stvaranje velike države u kojoj bi bili Dubrovnik, Makarska i Split, a u Srbiji da je bilo političkih snaga u zemlji koje su priželjkivale tako nešto namesto jugoslovenskog ujedinjenja, kao i to da je Srbija 1918. mogla da izabere takav, drugačiji put.

Koliki su zapravo bili ljudski i materijalni gubici Srbije u Prvom svjetskom ratu?

Zvanično, bilo je milion i 247 hiljada poginulih i umrlih, a stvarni broj se kreće između 900 hiljada i miliona, što je opet srazmerno najveće stradanje jednog naroda u tom sukobu. Svakako, stradalo je preko polovine muškog stanovništva, prepolovljeno je nacionalno bogatstvo, a zemlja je vraćena 190 godina u prošlost.

Sukob sa Rusijom sliči na 19. vek

Ima i mišljenja da je Hrvatska 1914. izvršila agresiju na Srbiju?

Hrvatski narod je u svakoj Jugoslaviji imao daleko veća prava nego u Habsburškoj Monarhiji. Hrvatska formalno nije izvršila agresiju na Kraljevinu Srbiju u meri u kojoj nije imala samostalnost; treba reći da je u Hrvatskoj, zahvaljujući izbornom sistemu, na vlasti bila Hrvatsko-srpska koalicija. Narod je, međutim, većinom bio uz frankovce, koji su već tada stvarali ideološke osnove genocida počinjenog u NDH, i uz HSS, čiji je negativan odnos prema srpskom narodu bio nesumnjiv.

Koliko je od strane austrougarskih vlasti stradalo srpsko stanovništvo na području današnje BiH?

Stradanje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini bilo je izuzetno veliko, više od 5.000 Srba je stradalo u progonima. Zanimljiv je podatak da je leta 1914. došlo do masakra srpskog stanovništva u Srebrenici.

Kako su se u ratu razvijali odnosi srpskih i hrvatskih političara i koliko je Jugoslavija, odnosno Kraljevina SHS, bila prinudno rješenje za Hrvatsku i Hrvate, kako se danas voli ovdje govoriti?

Elita u Hrvatskoj bila je naklonjena jugoslovenskoj državi, a ta je naklonost delom bila proizvod vremena, odnosno faze u razvoju nacionalne svesti, a delom plod pragmatizma. Da je ostala sama, Hrvatska bi – ako bi uopšte postala nezavisna – bila svedena na bansku Hrvatsku sa delovima Slavonije i izlazom na more u Rijeci. Možda bi kasnije hrvatski nacionalni pokret uz pomoć Nemačke ili Crkve izborio bolji status i obimnije granice, ali bi cena bila daleko skuplja. Najveća nesreća hrvatskog naroda u 20. veku nisu bili Pašić, Broz i Milošević, nego Pavelić i Tuđman. Pavelićeve greške smo već osetili, Tuđmanove će na naplatu doći u budućnosti. Sa Mačekom i Mesićem ili, još bolje, Račanom, svi bismo daleko bolje i jeftinije prošli.

Mnogima današnja situacija u Evropi sliči na onu iz 1914. Jesu li narodi bivše Jugoslavije izvukli kakve pouke iz Prvog svjetskog rata?

Ne sliči mnogo, u Evropi danas ne postoji sukob, ona danas nije ni središte sveta. Sukob sa Rusijom više sliči na 19. ili čak 18. vek nego na 1914. Prošlo je već stotinu godina i većina tadašnjih državnih, političkih, ideoloških i drugih koncepcija već je odavno prevaziđena.