Festival diktature

Bašara al Asada 1970. godine preuzela vlast u Siriji, u toj su zemlji održani predsjednički izbori. Ranije su se događali samo referendumi podrške, prvo Bašarovom ocu Hafezu, koji je na vlasti bio 30 godina i redovito dobivao 99-postotnu podršku, dok je Bašar prije sedam godina dobio 97 posto. Ovog puta, na “izborima” održanima usred građanskog rata sa 150 tisuća poginulih, trećinom od 23 milijuna stanovnika raseljenom i dijelovima zemlje pod kontrolom pobunjenika, Asad je sa 88,7 posto glasova osvojio treći sedmogodišnji mandat.

Da bi lakrdija bila potpuna, vlast se pobrinula da predsjednik ima protukandidate, pa su te uloge odigrali Hasan Abdulah al Nuri, bivši ministar koji je dobio 4,3 posto glasova i Maher Abdul Hafiz Hadžar iz Komunističke partije, koji je osvojio 3,2 posto glasova, unatoč tome što je na predizborne plakate stavio fotografiju sebe s predsjednikom.

Izbore su nadzirali “neovisni promatrači” iz Sjeverne Koreje, Rusije, Irana, Brazila i Zimbabvea, opozicija ih je bojkotirala i zabranila njihovo održavanje tamo gdje je mogla, od pobunjeničkih džepova diljem zemlje do autonomne kurdske regije na sjeveru, a birače su na glasanje dovozili autobusi. Dok se u gradovima slavilo, predgrađima su odzvanjale detonacije jer je vojska bombardirala opozicijska utočišta u Damasku, Homsu, Dari i Alepu, pa su poginuli deseci ljudi.

Unatoč svim ovim okolnostima, zbog kojih je američki državni tajnik John Kerry rekao da su izbori u Siriji bili “jedno veliko ništa” jer građani na njima nisu imali nikakvog izbora, mišljenje je većine komentatora da je Bašarova predstava, koja je za cilj imala demonstrirati snagu, samouvjerenost i uspješnost dosadašnjeg vođenja rata, ipak uspjela.

Uz pripadnike manjinskih skupina kršćana, Druza i alavita, kojima pripada i klan Asad, za njega su hrpimice glasali i pripadnici većinskih sunita, skupine iz koje dolaze opozicija, nezadovoljni građani i pobunjenici. Suniti su, naime, toliko dominantni da bi režim već odavno kolabirao bez njihove podrške, a na dan izbora po džamijama su se mogli čuti sunitski klerici kako urgiraju i od vjernika traže da izađu na izbore i glasaju za Asada.

Za pripadnike manjinskih skupina režim je štit protiv sunitskog radikalizma – taj je stav utemeljen u činjenici da su pobunu gotovo u potpunosti preuzele radikalne terorističke skupine koje u dijelovima pod svojom kontrolom uvode šerijatski zakon. No strah je glavni pokretač i sunita: neki se, poput brojnih žena koje su se mogle vidjeti među izbornim promatračima, također boje da će im islamisti dokinuti građanska prava, dok su se drugi bojali da će neizlaskom na izbore ugroziti sebi posao u državnoj službi ili studiranje na fakultetu.

Na dan izbora pripadnici vojske i prorežimskih milicija provjeravali su na kontrolnim točkama imaju li ljudi na prstima tintu s biračkog mjesta, a kružile su i glasine da će se onima bez tinte probušiti osobne iskaznice. Neki su se bojali zloglasnih Asadovih zatvora, mjesta na kojima su ubojstva i tortura poprimili takve razmjere da ih je organizacija Human Rights Watch proglasila zločinom protiv čovječnosti. Uz zamor sukobom, nepovjerenje prema opoziciji i strah od ekstremizma pobunjenika i represije režima, neki su se građani prisjetili i kako je Sirija nekada bila, barem na površini, jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu, zemlja bez sektaških podjela i s razvijenim socijalnim sustavom, u kojoj je Bašar al Asad figurirao kao hrabri borac protiv zapadnog imperijalizma i čuvar sekularne države.

Svi ovi faktori doveli su do toga da se može reći kako je Asadov režim blizu pobjede, i to ne samo vojno, već i psihološki. Uz podršku Rusije i Irana i dobrovoljaca iz Libanona i Iraka, vojno superiorni režim u posljednjih je godinu dana značajno smanjio područje pod kontrolom pobunjenika, a u svibnju je pao i Homs, grad u kojemu je počela pobuna i koji su dvije i pol godine kontrolirali pobunjenici. Oni su se prošlog mjeseca, uz posredovanje UN-a, iz grada povukli, a režim je razjedinjenoj opoziciji zadao težak motivacijski udarac.

Visoki sirijski dužnosnik rekao je portalu Al Monitor da vlada kontrolira cijelo područje od južne sirijske granice do Alepa na sjeveru i da je to područje “po vojnoj logici osvojeno, treba ga još samo očistiti od pobunjenika”. Rekao je i da je opoziciji presudila “suradnja s Izraelom”, zbog čega im je oslabila podrška u arapskom svijetu, te još više dominacija ekstremista u opozicijskim redovima. Visoki dužnosnik navodi i da je skupina Islamska država Iraka i Sirije (ISIS) pogriješila jer se prerano deklarirala kao ogranak Al Kaide, postupak koji matična organizacija ne odobrava prije nego što ogranak preuzme kontrolu. Al Kaida se stoga odrekla ISIS-a, skupine koja, po svemu sudeći, stoji i iza nedavnog četverostrukog ubojstva u Židovskom muzeju u Bruxellesu, a zatim se sukobila s drugom radikalnom skupinom, Frontom al Nusra, pri čemu su poginule tisuće boraca.

Takvo je stanje na bojnom polju, a slično je i na onome koje Amerikanci u svojim osvajačkim pohodima obično smještaju u “srca i umove”, samo što se u srca i umove sirijskih građana nisu uselili naklonost i lojalnost, već zamor, strah i beznađe. Štoviše, u medijima se sve češće može čuti mišljenje protivnika režima da je vrijeme da se prestanu nadati i umjesto toga osmisle kako da nastave živjeti pod Asadovim režimom. Jedan sirijski aktivist u Bejrutu novinarima je rekao da će kroz grad nositi natpis “Mi smo izgubili, a Asad je pobijedio”. Tamošnji analitičari također procjenjuju da će Sirijci ove izbore shvatiti kao definitivni signal da režim neće otići, zbog čega se mnogi od njih već prilagođavaju na tu činjenicu. Pet dana nakon izbora objavljeno je i da će se provesti amnestija u kojoj će deseci tisuća prosvjednika, aktivista i pobunjenika biti pomilovani, čin koji bi trebao demonstrirati “društvenu tolerantnost i nacionalno jedinstvo”. Amnestija se, međutim, ne odnosi na zatvorenike optužene za “terorizam”.

Za razliku od Libije, pa čak i Egipta, gdje su se vladajuće oligarhije ipak odrekle svoga despota, u Siriji se 50-godišnja vladavina stranke Baas, koju posljednje 44 godine utjelovljuje obitelj Asad, pokazala žilavijom i otpornijom na revolt, jer su svi krakovi te oligarhije ostali uz režim, od vjerskih manjina i stranačkih lojalista, preko oružanih i sigurnosnih snaga, pa do klase korumpiranih kapitalista. Štoviše, što je u početku nenasilni otpor više poprimao značajke oružane pobune, režim je postajao jedinstveniji i represivniji, a već je bio vojno superiorniji.

Zbog te realnosti na terenu i nemoći da se ona izmijeni, posljednjih su mjeseci ostavke podnijela dvojica važnih međunarodnih predstavnika u Siriji, američki ambasador Robert Ford i posebni izaslanik UN-a i Arapske lige Lahdar Brahimi, iako s potpuno suprotnih pozicija. Ford je dužnost napustio u ožujku, uz javne kritike vlade predsjednika Baracka Obame zbog mlake politike i propusta da se umjerene pobunjenike naoruža u počecima pobune. Amerika je dala skoro dvije milijarde dolara za pomoć sirijskoj opoziciji, daleko više od bilo koje druge države, no njezina pozicija u sukobu ukopana je u stavu da tamo neće vojno intervenirati, prije svega zbog zazora od ekstremističke opozicije. No neće ni odstupiti od onoga što je, bez prisustva predstavnika sirijske vlade, dogovoreno na mirovnim konferencijama u Ženevi, naime da se u Siriji uspostavi prijelazna vlada s punim ovlastima za smjenu sadašnjeg režima.

Dugogodišnji alžirski diplomat Brahimi ostavku je pak dao prije nekoliko tjedana, frustriran zbog neuspjeha pregovora, zbog čega se i ispričao sirijskom narodu. Nakon izbora Siriju je nazvao “neuspjelom državom” usporedivom s Afganistanom i rekao da smatra da su za napade kemijskim oružjem odgovorni pobunjenici, te da bi zbog njih cijela regija mogla eksplodirati. Brahimiju se u zapadnim krugovima zamjera da je previše pokazivao da mu sirijska opozicija zbog svoje razjedinjenosti ide na živce, dok je režimu pristupao s previše dobre volje. Zamjera mu se i da je u svojim diplomatskim nastojanjima davao za pravo Rusiji, koja je različitim manipulacijama Asadu omogućila da nastavi sa svojom ubilačkom politikom, primjerice lanjskim prijedlogom da se uz pomoć UN-a riješi svojih zaliha kemijskog oružja. Taj se proces, inače, uspješno provodi već mjesecima, no šefica misije Sigrid Kaag objavila je nedavno da on ipak zbog teške sigurnosne situacije neće biti završen do kraja lipnja, kako je dogovoreno.

Brahimi se nakon odlaska osvrnuo i na polariziranost unutar Vijeća sigurnosti UN-a, rekavši da “jedna strana smatra da Bašar al Asad ne može biti dio rješenja, dok druga smatra da bez njega nema rješenja”, što je doprinijelo da se Sirija pretvori u poprište goleme humanitarne katastrofe i rasadište terorizma.

Brahimiju se, osim toga, spočitava i da je legitimirao ulogu Irana u sirijskom sukobu, iako ta zemlja kontinuirano krši UN-ovu rezoluciju o zabrani pomaganja sirijskom režimu. No on je i nakon ostavke ostao pri stavu da bi Iran trebalo uključiti u međunarodne pregovore, a Vijeće sigurnosti razmotriti iranski plan za političko rješenje krize. Iranska je vlada, rekao je Brahimi, bila izrazila dobru volju da od Sirije zatraži odgađanje predsjedničkih izbora ukoliko Vijeće sigurnosti prihvati njezin plan da se uspostavi primirje, osnuje vlada nacionalnog jedinstva, provedu ustavne reforme kojima bi se reducirale predsjedničke ovlasti i održe predsjednički i parlamentarni izbori pod nadzorom UN-a. No to se nije dogodilo jer je impliciralo Asadov ostanak na vlasti.

Dosad su se kao mogući Brahimijevi nasljednici pojavila četiri kandidata, bivši australski premijer Kevin Rudd, koji je i najizgledniji, zatim britanski diplomat Michael Williams, pa bivši glavni tajnik NATO saveza Javier Solana i bivši tuniski ministar vanjskih poslova Kamel Morjane. Ovaj posljednji, javljaju mediji, nije entuzijastičan oko ponuđene mu funkcije, što znači da je gotovo sigurno da novi UN-ov izaslanik u Siriji neće imati naročito dobre veze u arapskom svijetu. Poprilično je izvjesno i da takav izaslanik neće, poput Brahimija, odstupati od zapadnjačke linije razmišljanja, što će Bašaru al Asadu biti jasan signal da s takvim UN-om nema smisla pregovarati.