Ghiggia sam na svijetu

Prašina koju kovitla vjetar po brazilskim ulicama stalan je dio slike nacionalne melanholije izazvane golom koji je Ghiggia dao Brazilu u posljednjoj utakmici svjetskog prvenstva na stadionu Maracanã pred dvije stotine hiljada gledalaca. Ta prašina počinje onim oblačkom koji nastaje kad Ghiggia ulazi s loptom u brazilski kazneni prostor i kad lijevom nogom nagazi liniju s koje se kreč podigne u stup prašine. Ta je prašina one vrste od koje je i ona kod Vergilija u drugom pjevanju “Ajneide”, ono kad Ajneja (ili Eneja) priča kako su Trojanci probili zid svoga grada da naprave prolaz kroz koji može proći sablasni rukotvor od hrastovih dasaka u obličju konja koji su im ostavili Danajci. Za događaj su vezane tri scene u čiju mitološku relevantnost nema sumnje. Jedna mu prethodi, ona sa zmijama koje dave svećenika Laokoonta i njegove sinove, u sredini je prizor kad Trojanci uvlače drvenu grdosiju u grad, dok u njenoj utrobi dobrih četiri puta tandrkne i zazvekne oružje, i na kraju dolazi Kasandrina opomena o skoroj propasti grada. Ni jednom od znamenja Trojanci ne poklanjaju ni pažnju ni vjeru, već kite hramove i uz pjesmu i igru slave uvođenje danajske sablasti tesane sjekirama.

Brazilci su danima prije posljednje utakmice bili proglašeni svjetskim prvacima. Izgleda kao da nije bilo nikoga među njima da to nije činio, listovi, radio, a gradonačelnik Rio de Janeira Ângelo Mendes de Moraes dan uoči utakmice drži igračima govor u kojem ih unaprijed oslovljava sa vencedores, pobjednici. Ima, možda, u svemu tome i neke obrnutosti Vergilijeva epskog postupka, ali ona nije velika: Trojanci nisu željeli da gledaju, nisu htjeli da čuju, pa nisu htjeli da slušaju. Brazilci nisu željeli ništa, karneval su počeli unaprijed, u São Paolu je na hiljade ljudi danima prije utakmice sambalo i pjevalo. Sve unaprijed, unaprijed je za njih Urugvaj izgubio bitku, sportski stručnjaci su prekršili svako viteštvo, novinarima je unaprijed voda išla na usta kao onome pokusnom psu kod Pavlova, brazilski političari su ignorirali Petrarkinu maksimu da događaji nigdje manje ne odgovaraju očekivanjima nego u ratu.

Danas je jasno da je poraz Brazila uzrokovala bolja igra Urugvajaca. Brazilci bi bili prvaci svijeta i s neriješenim ishodom. To je bilo jedino prvenstvo koje nije imalo pravo finale, već je prvak postajao pobjednik tzv. finalne grupe, u njoj su, osim Urugvaja, bile Švedska i Španija. Brazil je pobijedio obadvije, jednu sa 7:1, drugu sa 6:1, Urugvaj je igrao sa Španijom 2:2, a pobijedio Švedsku 3:2, te je Brazil već bio na prvom mjestu sa četiri boda, Urugvaj na drugom je imao tri, Španija jedan, a Švedska nijedan.

O utakmici Brazil – Urugvaj napisano je mnogo knjiga, ali je dokumentacija ipak nedostatna. Ne postoji snimak cijele utakmice, golovi su snimljeni tako da ih se mora rekonstruirati uz pomoć radio prenosa. Brazil je po prvi put u svojoj povijesti dostigao drugo mjesto na svijetu, ali taj doseg nikada, nigdje i ni od koga u Brazilu nije smatran za drugo nego za nacionalni poraz kojemu nema paralele u cijeloj povijesti zemlje. Ima još: poraz od Urugvaja nikada, ni pet minuta, nije bio poraz u jednoj nogometnoj utakmici, već je to bio poraz brazilstva, kolektivni mentalni slom, no takav da iz njega nikada nije izgrađeno nikakvo naknadno herojstvo, ni carstvo nebesko, ne, samo ničeansko neozvjezdano Ništa. Protiv takvoga Ništa neće pomoći ni to što će Brazil nakon toga prvenstva cijelih pet puta postati prvakom svijeta. To je lijepo od naših igrača, reći će mnogi Brazilac, i čini nas zadovoljnim, dakako i ponosnim, ali mi nikada nećemo biti sretni, jer više nikada ne možemo biti prvaci svijeta godine 1950.

U Rio de Janeiru ni danas nije rijedak svjedok najveće brazilske žalosti. I sam sam, u našu zimu, a u brazilsko ljeto, februara 1990., sreo trojicu takvih. Dvojica su mi, u riječ i u pokret jednako, a ne znaju jedan drugoga, kazali i pokazali kako su im urugvajski golovi proboli svaki po jedno oko, pokazujući to kažiprstom jedne pa druge ruke. Sličnih načina doživljavanja urugvajskih golova može se naći i kod pisaca o fatalnoj utakmici. To kazuje da je o događaju izgrađen i poseban izraz. Gol koji je dao Ghiggia pokazuje se da je ušao u lijevo oko, a onaj prvi, koji je zabio Schiaffino, uglavnom ide u desno.

O gol do Ghiggia desio se 16. jula 1950. u 16 sati i 38 minuta. U dlaku isti gol dao je Špancima u São Paolu, samo sedam dana ranije. Davanje gola Brazilu, od trenutka kad mu Julio Pérez doda loptu, traje šest sekundi. O njemu ima knjiga i teksta toliko da čini i posebnu književnu vrstu. Tekstovi na portugalskom su listom prozni, a među onima na španskom ima i stihova. U portugalskim opisima prevladava slušanje radio prenosa, krčanje radija, gubljenje glasa Luisa Mendeza, reportera Radio Globo, kuhinje, majke koje stoje nijeme dok gledaju muževe kako puše ili pucketaju prstima i djecu kako plaču, ulice kroz koje vjetar nosi lišće, komade novina. I spomenutu prašinu.

Alcides Ghiggia je svakako velik igrač, ali je i jedan kome je Fortuna bila neizmjerno sklona. Za Urugvaj je dao ukupno četiri gola, i sva četiri na svjetskom prvenstvu u Brazilu. Za Urugvaj se nije mnogo ni naigrao, svega 12 puta. Igrao je i za Italiju, pet puta, dao i jedan gol. U klubovima je igrao velikim, u Peñarolu, Romi, Milanu. Posljednji mu je klub bio urugvajski Danubio. Veliki fudbal je igrao do 42. godine života. Ghiggia je latinski oštrouman, o poraženim Brazilcima cijeli život govori s velikim gospodstvom i ističe njihovo viteštvo. Ali je, valjda tako priliči velikima, znao dovesti do izraza i svoju ulogu u svjetskoj povijesti igre: “Samo trojica ljudi su u cijeloj povijesti jednim potezom utišali pun stadion Maracanã: papa, Frank Sinatra i ja!” Poneki doktor za duševne stvari u ovoj će izjavi vidjeti znak narcističke megalomanije, ali istini za volju valja reći da je Ghiggia taj stadion u desetak minuta utišao dvaput: prije gola koji je sam postigao, Maracanã je umuknula cijela tri minuta, nakon što je on pobjegao Brazilcima i s desne bočne linije dodao u noge Schiaffinu za izjednačenje. Oni koji su bili na utakmici kazuju kako je nakon njegova gola tišina bila veća nego kad nema nigdje nikoga.

Već nekoliko godina Ghiggia je sam na svijetu. Od 22 učesnika mitske utakmice koja je okupila najviše gledalaca u povijesti čudesne i čudovišne igre nogometa jedini je on još živ. Njegovi saigrači počivaju na grobljima u Montevideu, a Brazilci počivaju kud koji.

Trojanci su kod Vergilija svoj dan završili zadovoljni i slatko utonuli u posljednji san, Brazilci nisu zaspali nakon što su se unaprijed proglasili pobjednicima. Mnogi još i danas spavaju slabo, a košmar iz poraza koji su nazvali Maracanaço podobro su prenijeli i na potomke. Sam Ghiggia svjedoči kako ga je, pedeset godina nakon gola, neka djevojka u pasoškoj kontroli na aerodromu Galeão u Riju pitala, e je li on onaj Žiža koji je dao onaj gol. Jesam, kazao joj je, ali to je bilo davno. Djevojka je onda stavila ruku na srce i rekla mu: “Mi u Brazilu taj gol osjećamo svaki dan!” Tako, brazilska melanholija svakako liči na otkinuto dugme s košulje, ali joj po neutješnosti možda najprije pristaje ona riječ rimskog imperatora Septimija Severa: “Bio sam sve, a nije pomoglo ništa.”