Haški poučak

Godina je 1995., datum 15. decembar. Prvi je dan od verificiranja Privremenog mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, kreiranog nešto ranije u Daytonu, ovjerenog jučer u Parizu. I traje taj dan godinama, evo kao punoljetstvo: BiH ga živi u beskrajnom ponavljanju, bez obzira na ono što piše na kalendaru. Ako nekada, nekim čudom ili elementarnom nepogodom, kao što je bilo sa nedavnim poplavama, umalo “izbije mir”, tu je uvijek Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, da učini koliko može kako bi vrijeme odmah stalo.

Dario Kordić, jedan od osnivača prvo Hrvatske Zajednice, pa Hrvatske Republike Herceg-Bosne, nekadašnji novinar iz Busovače, sarajevski student i kratkoročni predsjednik HDZ-a BiH, izašao je iz austrijskog zatvora nakon odslužene dvije trećine od ukupno dvadeset i pet godina robije, koliko mu je u Haagu određeno zbog ratnih zločina. Dočekan je u Zagrebu onako kako se u ovom dijelu svijeta inače dočekuju zločinci – kao heroj.

Zoran Zoka Ivančić, Zagrepčanin i Sarajlija, bio je među nekoliko stotina onih što su na Plesu gledali u ostarjelog bivšeg uposlenika firme Vatrostalna, provincijsko piskaralo kojem je povijest dala priliku da se osjeća važno na tuđim kostima. Doviknuo mu je “Ubojico” i malo je falilo da izgubi živu glavu. Tako to ovdje biva: istina je laž i obratno, brale, što bi rekla pjesma o voženju renoa na relaciji Koran – Pale.

Eto, to je učinak onog Međunarodnog krivičnog suda – svaka njegova kazna doživljena je kao crveni karton pogrešnom igraču, grubi previd glavnog arbitra, zavjerenički pokušaj namještanja rezultata rata, manifestacije opće mržnje prema našima… Makar svaka od tih presuda bila pravno argumentirana i u slučajevima poput Kordićevog začuđujuće blaga u odnosu na ulogu osuđenog.

Zahvaljujući Haagu, nije krivo kazati kako su se Ante Pavelić i Draža Mihailović rodili prerano. Da su svijet ugledali 14. srpnja 1959., odnosno 26. aprila 1953., umjesto 1889. i 1893., sada bi, nakon odslužene dvije trećine kazne, jedan živio mirnim umirovljeničkim životom u Zagrebu, a drugi pomagao sinu oko benzinske pumpe u Istočnom Sarajevu. Nema, naime, nikakvog razloga da – nakon rata u kojem nije nedostajalo ustaša i četnika i u kojem su se oni manje-više ponašali kao njihovi prethodnici u onom velikom, Drugom – Doktor i Đeneral prođu gore od svojih nasljednika. I to nesretnijih među njima. Sretniji se nisu makli dalje od Pritvorske jedinice u Scheveningenu ili nisu dočekali presudu: prirodna smrt ih je našla ili u Haagu ili kod kuće.

Znamo mi, samo što od tog znanja nema neke velike koristi, da bi bez suda u Den Haagu bilo stotinu puta gore, ali to ne znači kako je zbog njega puno bolje. Međunarodni krivični sud je, kada se sve zbroji, propali međunarodni pravni eksperiment: žrtve se osjećaju izdanima, zločinci su za dobro vladanje nagrađeni, njihove ideje su, hvala na pitanju, žive, zdrave i ima ko da ih provodi, pravda nije spora i dostižna, već uglavnom nedostižna, a u BiH, rekosmo, džabe štampaju kalendare.

Krajem prošle godine, u hrvatskim se medijima moglo pročitati kako je 1986. bila ista kao nadolazeća 2014. Naravno, prema danima i datumima na kalendaru. Nije to, naravno, nikakvo čudo: stari se kalendari mogu svako nekoliko godina iskoristiti. Važno je samo da ta neka prošla godina nije bila prijestupna. I sve važi ako o Bosni i Hercegovini ne govorimo. Ako progovorimo, eto nas, odakle god krenuli, u petnaestom decembru 1995. godine: rat je i službeno završio jučer, neslužbeno još prošlog mjeseca, u Daytonu, istina je, ne puca se, ali… Iza prokletog “ali” uvijek slijedi sve ono što razlikuje kraj rata i početak mira.

Nije, da ne bude kakve zabune, Dario Kordić obesmislio sud u Haagu nakon što je, u skladu sa pravilima te institucije, iz zatvora izašao prije isteka kazne, baš kao što mu ne bi dao kakvog smisla i da je ostao tamo gdje je kaznu izdržavao. Sve i da evo sada neka policija, specijalna, kakva god, opet uhapsi Kordića, sveže mu ruke i sprovede ga do iza prvih rešetaka, ništa se ne može promijeniti. Jednostavno, kasno je.

Ako je, a jeste, tamo negdje na početku mogao služiti pravdi, Međunarodni krivični sud se izgubio u beskrajnim nagodbama, trgovini sa optuženima, kalkuliranjima u izricanju presude i, na kraju, balansiranju u raspodjeli krivice. Završio je, na kraju, kao i onaj ugovor iz Daytona, jednako zadovoljnih nema no, što je još gore, nema ni jednako nezadovoljnih. Pritom, kada već pravde nema, pravo na ljutnju je ostalo onima zbog kojih je sud i osnovan: žrtvama i obiteljima žrtava ratnih zločina i zločinaca. Velika se sudnica, sve u svemu, pretvorila u pozornicu na kojoj se iživljavaju manijaci poput Ratka Mladića ili Voje Šešelja, pa su TV prijenosi i novinski izvještaji, umjesto da služe famoznom suočavanju sa prošlošću, postali sredstvo propagiranja najgoreg iz iste te, skore prošlosti.

Suđenje ubicama nije, krajnje uslovno rečeno, nikada trebao biti primarni zadatak Tribunala, već, nazovimo ga, pravni posao sa predumišljajem. Većina najgorih iz devedesetih zapravo se nije ni trudila sakriti svoje zločine, pa je njihovo dokazivanje – ukoliko je, naravno, optužnica dobro postavljena – bilo neizazovno čak i sudskim vježbenicima. No Haški sud i njegove odluke nikada nisu imali nikakvog značaja izvan sudnice, niti su naročito mijenjali percepciju osuđenih među onima u čije su ime zločini počinjeni. Kordić i njemu slični su, drugačije kazano, ostajali heroji bez obzira na broj godina provedenih u zatvoru.

Silan novac i veliki trud su za sve ove godine potrošeni, a ako je i bilo kakvog efekta – kao da i nije. Kada se ponekad desi čudo i prizna kako su naši, možda, slučajno, usput, počinili zločin, obavezno slijedi pronalaženje opravdanja za njega u tuđim djelima koja su mu prethodila ili bi se, je li, dogodila da neprijatelj nije zaskočen na spavanju i da mu nije puštena krv po pidžami i bračnom krevetu. Tako se još uvijek razmišlja i u to se vjeruje u zemlji u kojoj je rat završio jučer, 14. prosinca 1995., dok se miru početak ne nazire ni u kasno proljeće 2014.