Korak napred ili u prazno

Upravo završeni izbori za Evropski parlament prošli su prema očekivanjima i prognozama. Većinski pobednici su dve ključne grupacije (EPP i S&D), koje će uz podršku evropskih liberala (ALDE) i zelenih (Greens) imati komotnu većinu sa više od 400 poslanika. Prema ranijem dogovoru između EPP-a i S&D-a, grupa sa većim brojem poslanika nominiraće kandidata za predsednika Evropske komisije.

Iza površine već viđenoga, očekivanoga i predvidivoga, pojavljuju se sledeće teme, procesi i akteri koji protekle izbore čine posebnima.

Lisabonski sporazum. Ovim važnim dokumentom su proširene nadležnosti Evropskog parlamenta (EP). U konceptu saodlučivanja, EP sada postaje (bar mlađi) partner EK-a u oko 40 sektora, uključujući poljoprivredu, energiju i imigraciju. Da EP polako postaje epicentar EU-a demonstrira i 20 hiljada akreditovanih lobista. Veoma značajna promena tiče se i izbora predsednika EK-a. Sada se rezultati evropskih izbora moraju uzeti u obzir za nominiranje i izbor kandidata. Druga važna promena su tzv. Spitzenkandidaten. Prvi put partijske porodice, tj. krovne organizacije kao EPP i S&D, nominuju svoje kandidate za predsednika EK-a i oni su bili specifični stožer panevropske kampanje. Javne debate Spitzenkandidata prenošene su u svim članicama i prevođene na 16 jezika. Izborna kampanja bila je u senci nekih važnih tema i problema. Mada su partije prilagođavale kampanju lokalnim prilikama i rivalima, ipak su neke metateme bile veoma prisutne.

Kriza i oporavak ekonomije. Nije iznenađenje da je ova tema dominirala, ali unutar zemalja članica, dok se žestoka kritika upućivala EU-u zbog odsustva uspešnog programa kroćenja krize. Ako uporedimo EU-izbore 2009. sa ovima, vidimo drugačiji kontekst: u onima 2009. postojalo je jedinstvo u suočavanju sa krizom i užurbana aktivnost u tom smeru, a na ovima su dominirale dužnička kriza, stagnacija, kao i tenzije i sukobi unutar evrozone. Okviri neslaganja su mere štednje ili rast, za i protiv evroobveznica, bankarska unija.

Francuska kao problem. Dubina ekonomske krize i rastuća nezaposlenost već poodavno urušavaju vlade predsednika Olanda, a time i Francuske kao višedecenijske lokomotive izgradnje i upravljanja EU-om. Urušavanje njenog političkog centra (socijalisti i UMP) dovelo je do napetosti, pasivnosti i opasnog rasta radikalne desnice.

Šta sa Velikom Britanijom. Stabilizacija i mogući rast ekonomije od 2,4 odsto doneli su izvesno samopouzdanje vladajućoj Konzervativnoj stranci. Ali izuzetni rezultati na evropskim i lokalnim izborima UKIP-a (Partija za nezavisnost Velike Britanije) te približavanje referenduma za nezavisnost Škotske ojačavaju grupacije koje su ili za napuštanje EU-a ili vraćanje na ekonomsko-trgovinski savez. Unutar Konzervativne partije, značajan deo partijske oligarhije pritiska premijera Kameruna da se održi referendum o mogućem napuštanju EU-a; sada mnogo toga zavisi od UKIP-a.

Rast evroskepticizma i ekstremne desnice. Nepoverenje u EU pojačalo se s trajanjem ekonomske krize, a posebno s rastom i uticajem ekstremne desnice. Nacionalizam, antielitizam, ksenofobija i protivljenje levici se agresivno nude u formi ulagivanja tihoj većini, kojoj im se ukazuje uglavnom na krivce za određene probleme, a ne na njihovo rešavanje. Tako radikalna desnica već godinama osvaja više od deset odsto glasova na izborima i učestvuje u vladama više od deset članica.

Istočno susedstvo. Već više godina zamiru entuzijazam i programi na ovom planu. Drastične promene i opasnosti u vezi sa Ukrajinom otvaraju ovu temu, a za sada se na površini mogu videti dva protivurečna procesa. Prvo, ukrajinska kriza deluje integrišuće na javno mnjenje i elitu u EU-u. Drugo, radikalna desnica u Putinu vidi uzor za svoje ideje i programe. Pored svega toga, ekonomski interesi i odnosi sa Rusijom čine Nemačku ambivalentnom. Treba dodati i indiferentnost Mađarske, Slovačke, Slovenije i Češke oko Ukrajine i ostaloga istočnog susedstva.

Transatlantsko partnerstvo SAD-a i EU-a. Sa rastom Kine i BRIKA pojavila se inicijativa za dubljim trgovinskim i institucionalnim povezivanjem SAD-a i EU-a. Ukrajinska kriza, snabdevanje naftom i gasom sada daju impuls tom projektu. EU je ambivalentna, u strahu da će biti samo junior-partner u savezništvu, a u krugovima radikalne levice i desnice pojavljuju se snažni i organizovani otpori. Ukratko, svet se zaista promenio i u vazduhu lebdi da Evropa više nije centar sveta. Rast drugih traži jačanje evropskih finansijskih i političkih institucija, kao i zajedničku spoljnu politiku, ali i politiku odbrane te stvaranje zajedničkoga evropskoga kulturnog prostora. Ali očito je da se ovaj milenijumski projekat na načelima interesa i sporazuma suočava sa žilavim tradicijama nacionalnih država, kulturnim baštinama i inercijom.

EP u institucionalnom, političkom i kulturnom kontekstu. EP polako jača svoju institucionalnu poziciju. Izbor predsednika EK-a, Spitzenkandidaten, televizijske debate i vidljiva prisutnost socijalnih medija pojačali su interes glasača, naročito u poslednjoj nedelji kampanje. I, posebno, jedna inovacija Zelenih: oni su organizovali elektronske panevropske primarne izbore za svoju izbornu listu. Za ovaj prvi transnacionalni prostor, ne samo u Evropi nego i u svetu, ovo može biti epohalni korak.

Izlaznost. Direktni izbori za EP započinju 1979. Između 1978. i 1994. prosečna izlaznost bila je oko 60 odsto, 2009. pala je na 43 odsto, šta se ponovilo i ove godine; pojavila se visoka apstinencija od gotovo skoro 60 odsto, kao i snažni porast protestnoga glasanja za radikalnu desnicu. Još nisu napravljene analize o učešću mladih, ali su istraživači već najavili apatiju i odbijanje učešća (plitka generacija ili generacija Y). Dodatno je razočaravajuća izlaznost u novim članicama EU-a sa istoka Evrope: Slovačka je negativni junak ovih izbora sa samo 13 odsto, a prate je Hrvatska, Slovenija, Češka i Poljska sa manje od 25 odsto izlaznosti.

Poverenje u EU. Ovo je rastući problem. Prema Evrobarometru, 60 odsto građana 2014. ne veruje u EU, gotovo dvostruko više nego 2007. Samo 30 odsto pozitivno vidi EU, u poređenju sa 70 odsto pre dvadeset godina. Ispitivanja javnog mnjenja ukazuju da tri petine građana nikada nisu čule za Spitzenkandidaten. To sada postavlja bar dva ozbiljna problema. Prvi je smisao izbora u odsustvu evropskog demosa, dakle evropskog javnog mnjenja. I drugi, jesu li briselske institucije okrenute isključivo same sebi. A i kako drukčije s obzirom na sam dizajn EU-a?

Demokratski deficit EU-a. To postaje opšte mesto, a kao razlozi se navode: 1. kompleksna regulativa, difuzna moć odlučivanja, ali i to da zapravo odlučuju nacionalne vlade, posebno Nemačka; 2. kriza zaduženosti ima globalne uzroke, ali je terapija na nivou država, sa opet posebnom ulogom Nemačke; 3. nema demosa, tj. nedostaje politički i kulturološki identitet EU-a. Poznati istraživač Cas Mudde ukazuje i na jedan temeljni paradoks: evroskeptički konsenzus postoji na nivou masa, dok će evrofilski konsenzus nastaviti da dominira među elitom.

Koga zastupaju poslanici EP-a. Normativno, treba da zastupaju interese Evropske unije. Da li reprezentuju svoju krovnu partiju (EPP, S&D)? Te su, međutim, prilično veštačke, fluidne, pa nastaju nove ili se menjaju stare. Tako je britanska Konzervativna partija napustila narodnjake (EPP) i formirala Evropske konzervativce i reformiste (ECR). To će se, izgleda, dešavati i u grupi krajnje desnice u novom sazivu EP-a. Kako se te partije jako razlikuju ili odnosi njihovih lidera nisu kooperativni, nije sigurno stvaranje snažnog bloka. Pored navedenih, prepreka su im i pravila EP-a: da bi se formirala nova poslanička grupa, potrebno je najmanje 25 poslanika, ali da dolaze iz najmanje sedam zemalja-članica.

Jedan sistemsko-institucionalni problem. Radi se o kompetencijama EU-a i država-članica kada je reč o državi blagostanja. Temelj programa socijalne demokratije (S&D) je redistribucija. Ali programi države blagostanja su na nivou država-članica. Uloga EU-a je blaga koordinacija i međusobna razmena, a sama EU je uglavnom neoliberalni projekat. Ako bi se, međutim, desilo da bi poreska politika i država blagostanja, tj. redistribucija bili na nivou EU-a, to bi podrazumevalo transfere među zemljama (sever/jug), a to je već sasvim malo verovatno.

Hrišćanske demokrate i socijaldemokrate, kičma EP-a i EU-a. Narodnjaci i evropska socijalna demokratija su stvorili posleratni konsenzus koji je počivao na ekonomskoj jednakosti, državi blagostanja i multikulturalizmu. Iz njega su proizašli evropski socijalni model, ali i Evropska unija i način upravljanja Unijom. Nakon urušavanja socijalizma, nestalo je i svakoga kolektivnog idealizma. To je dovelo i do urušavanja političkog centra, koji su oličavali, održavali i usmeravali narodnjaci i socijaldemokrate. To je, na drugoj strani, dovelo do rasta radikalizma levo i, posebno, desno, kao i do pojave mnoštva socijalnih pokreta sa specifičnim i atraktivnim agendama. Ukratko, podriva se poverenje u vodeće partije, ali i u reprezentativnu demokratiju. Neuspesi narodnjačko-socijaldemokratske osovine da se odupre poplavi neoliberalizma doveli su do viđenja EU-a kao neoliberalnog projekta. I drugo, neuspesi u suočavanju sa ekonomskom krizom podrili su poverenje u njihove ideje, kapacitete i važnost. Ipak, i sada su im evropski birači dali većinu, uprkos moralnom, intelektualnom i političkom neuspehu da prevladaju krizu i preusmere EU. Nedavno se potvrdilo da te dve grupe zaista upravljaju Unijom: istraživači su demonstrirali da su samo u prošlom mandatu (2009. – 2014.) EPP i S&D glasali zajedno u 90 odsto zakonskih ili drugih inicijativa. Umesto da izraze svoje nezadovoljstvo ključnim akterima, žrtva na izborima je EU.

Invazija varvara. Radikalna i evroskeptična levica nije zainteresovala glasače i prošla je nezapaženo, sa izuzetkom Sirize koja je pobedila u Grčkoj. Ali je zato evroskeptična radikalna desnica pobednik ovih izbora i u EP-u će možda imati 130 poslanika. Pravi politički zemljotres izazvali su Nacionalni front u Francuskoj (25 odsto), UKIP u Velikoj Britaniji (27,5 odsto) te radikalna desnica u Danskoj, Austriji i Mađarskoj. Oni neće biti većina, ali njihova kolektivna snaga videće se u funkcionisanju EP-a, a pogotovo oko inicijative za evropskim jedinstvom ili više Evrope. Već pregovaraju da stvore novu zajedničku parlamentarnu grupu evroskeptika i evrofoba, a njihov cilj je jednostavan: blokiranje EU-mašine i njeno uništenje. Njihova brojnost, retorika i energija teraće mejnstrim stranke na veliku koaliciju. A to je još jedan razlog da EPP/S&D osovina ne preduzima ništa radikalno i temeljno. Da bi zakoni i programi bili doneseni, desnica će pritiskati i svoje zemlje ka evroskeptičnim opcijama. Srećom, evropska desnica je veoma razjedinjena ideološki, programski ili zbog animoziteta svojih lidera. Tako se radikalna desnica deli na meke evroskeptike ili ECR (britanska Konzervativna partija) i tvrde evroskeptike ili EFD (UKIP, Severna liga), kao i novu grupaciju Savez za slobodu (Nacionalni front, Wildersova Partija slobode). Ipak, najbrojnija je grupa tzv. nesvrstanih, tj. novih u EP-u, ali i više starih. Kako je sve fluidno, neizvesno je kome će se prikloniti Alternativa za Nemačku ili italijanski pokret Pet zvezdica.

Pobeda EPP/S&D implicira da se njihova politika neće razlikovati od dosadašnje. Time se paranoja dugova i drastične štednje produljuje, ali ostaju svi ključni problemi u EU-u i okruženju. Otvorena pitanja – dublja EU-integracija, dve brzine, proširenje ili jača uloga EP-a – odlažu se. Njihovo nerešavanje daje nove povode radikalnoj desnici i levici u konceptu buka i bes, dakle u ukazivanju na krivce, a ne na rešavanje problema. Otuda i naša nedoumica u naslovu.

  •  

Raspodela poslaničkih mesta u EP-u – privremeni rezultati

EPP (Evropska narodna partija – demohrišćani)   213

S&D (Progresivni savez socijalista i demokrata) 191

ALDE (Liberali i demokrate za Evropu)  64

Greens/EFA (Zeleni/Evropski slobodni savez) 52

ECR (Evropski konzervativci i reformisti) 46

GUE/NGL (Evropska ujedinjena levica/Nordijska zelena levica) 42

NI (Negrupisani poslanici) 41

EFD (Evropa slobode i demokratije) 38

Ostali (novi poslanici koji ne pripadaju nijednoj grupi iz saziva 2009-2014)  64