Na čijoj strani

Bliži se kraj juna, a Evropa i svet ulaze u uzavrelu završnicu priprema obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata. U proteklom periodu su političari, istoričari, pisci, novinari i ekonomisti pokušali da daju svoje interpretacije davnih događaja, usmeravajući se pre svega na čin atentata, kao i na pojedinačnu odgovornost država koje su učestvovale u tom ratu. Većina aktera ove debate nastupala je sa geslom “ja sam protiv” – revizije, rata, atentata, terorizma… Manji je broj onih koji su pokušali da shvate koje su sve okolnosti dovele do paljenja varnice i gde se Evropa danas nalazi u odnosu na tadašnje političko stanje. Ipak, u danima koji dolaze sve manje je interpretacija, a sve više svečarskih programa. Jedna od centralnih manifestacija trebalo bi da se održi u Sarajevu kao epicentru događaja iz 1914. Ujedno, to je prilika za susret lidera iz regiona.

Srbijanskim političkim liderima, međutim, ne ide se u Sarajevo. Prvi je istupio predsednik Tomislav Nikolić sa obrazloženjem da je to odlučio jer je planirano da se “svečanost održi u zgradi na kojoj piše da su na tom mestu agresori i četnici, srpski zločinci ubijali”. “Tako ne možemo da se mirimo”, dodao je Nikolić i završio sa ovom temom. Onda se oglasio i premijer Aleksandar Vučić, koji se upravo vratio sa “povesnog sastanka u Berlinu”. On je, glumeći poslovičnu zabrinutost zbog neželjenog toka događaja, na konferenciji za štampu kratko obrazložio zašto se pridružuje odluci predsednika. Naravno, hteo je on da ide u Sarajevo, ali kada se malo ozbiljnije udubio u stvar, jednostavno je morao da odustane. U njegovoj interpretaciji to glasi ovako: “Prema sarajevskom scenariju, trebalo je da stojim pored table koja govori o srpskom fašističkom agresoru.” Potom je zaključio da on to ne želi, jer se koliko juče dogovorio sa kancelarkom Angelom Merkel kako bi “Srbija, Nemačka i Austrija trebalo da budu na istoj strani”.

Kada se ovako nešto izgovori, kao što je to učinio premijer Srbije, viđen u SNS populaciji kao novi Đinđić ili Vili Brant, onda se očekuju i konkretni potezi. Međutim, iskaz premijera je, kao i većina njegovih stavova, protivrečan. Ova protivrečnost vrlo često se manifestuje i na njegovo delanje, pri čemu on govori jedno, a radi drugo. Primer takvog ponašanja je njegova izjava o nepostojanju cenzure u Srbiji u nedeljama najveće hajke na nezavisne medije. Slična tome je i njegova reakcija na manifestaciju u Sarajevu. On želi da bude na strani Nemačke i Evrope, ali ne može to da učini jer se ne miri sa činjenicama o srpskoj krivici i odgovornosti iz devedesetih godina. Njegov stariji kolega, bivši radikal i četnički vojvoda, danas uglađeni predsednik Nikolić, svoje nemirenje sa sopstvenom prošlošću karakteriše kao borbu protiv “revizije istorije” koju sprovode velike sile. On se bori tako što ne želi da učestvuje u manifestacijama kao što je sarajevska. Radije bi išao u Belgiju, gde se to obeležava mnogo gospodskije.

Da li je ovakva reakcija političkih lidera u Srbiji iznenađujuća? Naravno da nije, ma šta o tome mislili mediji pod kontrolom premijera Vučića. Oni nikada nisu raskrstili sa sopstvenom prošlošću, niti su se odrekli nacionalističke političke prakse koju je ustanovio njihov mentor Vojislav Šešelj. U javnom diskursu to se vrlo često može detektovati u sintagmama “moj narod”, “najviše volim svoj narod”, “oni optužuju moj narod” i sl. To se podjednako može čuti i kod Nikolića i kod Vučića. Zbog toga se kao jedini mogući izbor za ovu dvojicu anahronih političara iz devedesetih pojavljuje Milorad Dodik, džoker “srpskog naroda”, koji u ovakvim situacijama spasava stvari. Naposletku se ispostavilo da će “središte srpskog obeležavanja stogodišnjice” biti nigde drugde do u Višegradu, tj. Andrićgradu, čiji je direktor režiser Emir Kusturica. Ovo se nije dogodilo slučajno niti neplanirano, iako se u srbijanskim medijima moglo čuti kako kasni odluka o obeležavanju sto godina od početka Prvog svetskog rata.

Naime, Srbija je već godinama radila sa svojim odanim poslovnim partnerima na izgradnji lokaliteta na kojima bi se manifestovao novi srpski identitet u punom sjaju. Jedno od takvih mesta je i Andrićgrad. Od bivšeg premijera Koštunice, preko predsednika Tadića i premijera Dačića, sve do aktuelnog premijera Vučića, sve srpske vlade su zdušno podržavale ovaj projekat, videvši u njemu najuspešniji model rada na nacionalnom sećanju. U njemu je sažeto sve, od Mlade Bosne i Gavrila Principa, preko jugoslovenskog projekta, sve do njegovog kraha i stvaranja novih nacionalnih identiteta. Andrić je tu poslužio kao temelj, naravno u interpretaciji Kusturice i Dodika, koju su sve srpske vlade u poslednjih desetak godina putem neočekivano velikih donacija učinile svojim autentičnim pogledom na prošlost.

Aktuelni srbijanski ministar kulture Ivan Tasovac je nedavno potpisao sa kolegama iz Republike Srpske ko zna koji po redu ugovor o saradnji. Potom su predsednik Nikolić i premijer Vučić dali poslednju reč i Andrićgrad, napravljen na tlu najstrašnijih zločina nad Bošnjacima koje je počinila Vojska RS, u koordinaciji sa JNA i paramilitarnim formacijama, postao je poligon srpskog imaginiranja početka Prvog svetskog rata. Sledeći korak je podizanje spomenika Gavrilu Principu na Palama i u Beogradu. Za to vreme, Evropa će stajati ispred Vijećnice, pored ploče na kojoj piše: “Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!” Oni će čekati premijera Vučića, dok će on pocupkivati pored Dodika i misliti o tome kako će mu Nemci sve to zaboraviti kada im bude povoljno prodao Telekom i Elektroprivredu Srbije.