Pjesnik nasuprot režimu

Okuđava u Zagrebu (Croatia Records, Zagreb)

Objavljen prije nekoliko godina, CD je prošao nezamijećeno, pa se zgodno upitati tko je nama danas Okudžava? Dolazeći iz jednog potonulog carstva, svijeta hladnoratovske podjele na blokove, iz sistema koji je žderao svoj okot, iz – na koncu – naše vlastite prošlosti, Okudžava pripada plejadi pisaca koji potječu ispod šinjela Francoisa Villona, što je na albumu “Okuđava u Zagrebu” zabilježeno i čuvenom “Molitvom F. Villona”; to su bili poete preživotni da bi se dali zarobiti umjetnim rajevima ili pristali bježati u njih. Villona je nemoguće zamisliti kao pomoćnika u ministarstvu kulture, iako je bio lopov – ali od one prave vrste, koja se nije oslanjala na sofisticirane mehanizme vlasti, vrste za koju je Nietzsche napisao da su posljednji moralni ljudi među nama.

Okudžavin osjećaj svijeta danas svakako predstavlja nešto unikatno: kod njega se, unatoč društvenom kriticizmu, insistira na blagosti, na življenju u sjeni činjenice da smo na zemlji vrlo kratko; nešto slično Tarkovskome koji je u svom posljednjem intervjuu rekao da svaki dan živi kao posljednji. Album je tonski zapis Okudžavina nastupa iz 1978. i prvi je put objavljen 1979. godine. Izvrsno je opremljen: tu je tekst Jaroslava Pecnika o Okudžavi, Dedićevi prepjevi njegovih pjesama i crtica “Bulat Okudžava ili obnova intime”, tekst Vladimira Frumkina u kojem se navode bitne stvari o Okudžavinoj poeziji koja se izdigla iz sovjetskoga jednoobraznog kiča. Svi su prilozi urađeni s razumijevanjem specifične Okudžavine pozicije pjesnika koji stoji nasuprot režimu, koji ga, opet, zbog goleme popularnosti ostavlja na miru.

Okudžavine stihove na CD-u dojmljivo izgovara Rade Šerbedžija, a atmosfera koju Okudžava proizvodi krcata je emocijama, ironijom, pameću, već gotovo zaboravljenom kombinacijom koja nam stiže iz vremena u kojima se poezija nije libila stupati u kuražan odnos sa stvarnošću. Nema kod Okudžave snovitih izmaštanih predjela – na koncu, najveći od njih konstrukcijski je društveni pothvat u sjeni kojeg je radio svoje prilično realistične pjesme i pisao romane te bio jedan od ključnih izvoznih umjetničkih artefakata poznog SSSR-a, prema kojem nikada nije prestao rabiti ironijsku distancu. Kao rasni unutrašnji disident, kao mudar opservator, Okudžava, kao što lucidno primjećuje Jaroslav Pecnik, nije bio samo popularni pjevač nego i čovjek čiji je životni put ukazivao “na moguće prostore slobode milijunima sovjetskih građana kojima je život u tadašnjem komunističkom imperiju naprosto bio nepodnošljiv”. Iako su mu otac i majka stradali od gvozdene šape sovjetskih vlasti, njegovi stihovi umjesto gorčine svjedoče vijonovsku rezignaciju pred makabričnim obratima vlasti, službenim herojstvima koje je gotovo nemoguće razlikovati od izdaje svega ljudskoga. A sam je bio armensko-gruzijskog porijekla, bezdomnik čiji je osjećaj za glasove divljine bio znatan, a empatija spram maloga sovjetskog čovjeka gradivni poetički element. Sam je sažeo povijest popularne glazbe kroz ispovijed o koncertu koji je održao u nekom malom sovjetskom gradiću, gdje je okupljenima rekao kako više ne piše pjesme, kako se jako boji javnih nastupa, kako ne zna ni pjevati ni svirati, kako nije kompozitor, pjevač i svirač.

Možda doista nije, ali svakako jest nešto više od svega toga pojedinačno. Okudžava je nama danas svjedok, onako kako je Villon svjedok o veličini i bijedi ljudskoj, a i odao nam je jednu tajnu: Bog ima zelene oči, a Okudžava je mrtav vojnik koji je vidio Boga.