Revolucija u međumrežju

Labirint

Na ulasku u Zadar Petar Štefanić nailazi na znakovit mural, na kojem se Corto Maltese pita: “Što je krivo s ovim gradom?” Izvrstan politički magazin HTV-a, “Labirint”, ovoga puta posjetio je vražji otok, kako bi otuda donio portret jednog od njegovih oligarha, Rene Sinovčića. Novinarku Suzanu Bandić, kritičnu prema Sinovčiću, njegovi mediji razapinju. “Tko se nađe na njegovom putu, a to znači na putu kapitala, putu novca, može računati s tim da će mu obitelj završiti na naslovnici”, kaže Suzana Bandić. Zadar je hrvatski Napoli, u kojemu je granica između vlasti i mafije nevidljiva. Iz Štefanićeva portreta doima se kao prostor zapadno od Pekosa, gdje gospodare samo “zmije zvečarke i loši ljudi”. Put kapitala u Zadru kontroliraju, uz Sinovčića i Kalmetu, Zrilići i Šegoni. To su, rekao bi Mesić, dobri, simpatični ljudi. Policajac Antun Novoselić, koji je istraživao zadarsku mafiju pa se grdo zamjerio Sinovčiću, bio je žrtva njegova bijesa na nedavnoj glasovitoj sjednici Gradskog vijeća, na kojoj ga je Sinovčić optužio za silovanje. Treća žrtva je Đani Bunja, od kojega je iznuđivan novac. “Ovo nije reket”, kaže odvjetnik Milan Petričić, “jer reket ima neki racio, ovo je gola patologija koja neće dobro završiti…”

Sa šefom zadarske policije Sinovčić je, vidjeli smo u prilogu, tijekom određenog razdoblja telefonski razgovarao 425 puta. Toliko normalan čovjek ne razgovara s rođenom strinom, kamoli sa šefom policije. Sinovčić pak nije htio razgovarati s novinarom, kojega je izvrijeđao u slušalicu. Gost u studiju, ministar pravosuđa Orsat Miljenić, šokirao se viđenim i obećao svaku pomoć, stegovne postupke ako koji sudac kasni s predmetima i sl. Činilo se da je vrlo ljut i da se Zadru smiješe bolji dani.

Jedan dan u životu diktatora 

Hendrick Dusollier napravio je film u kojemu je portretirao Idija Amina Dadu, Josifa Staljina i – Moamera Gadafija. Idi Amin, vidimo u filmu, masakrirao je žrtve, ubijao bivše žene, izvodio neviđena zlosilja, kao i Staljin koji je samo preko Ježova dao strijeljati 700.000 ljudi. Ali što se stavlja na grijeh Moameru Gadafiju? To da je u paranoji znao udariti bodigarde jer se bojao atentata; to da je bez anestezije išao na estetske operacije jer se plašio da se ne bi probudio; to da je avionom vozio deve u Jugoslaviju i silom pokušao ugušiti pobunu. Grdo, ali u odnosu na društvance iz filma, sitnica.

Takozvani dokumentarac bio bi puno pošteniji kada bi na njegovom početku stajao disclaimer: Moamer Gadafi financirao je predsjedničku kampanju Nicolasa Sarkozyja, koji mu nije mogao vratiti novac. Zašto Sarkozy nije na vrijeme pitao Dusolliera kakav je, dovraga, zlikovac taj Gadafi prije no što je posuđivao pare. Libijac je vodio mnoge poslove u Francuskoj i Italiji i bio rado viđen gost, a kada su dužnici postali insolventni, sjetili su se da je pukovnik opaki tiranin te su ga, po starom kolonijalnom receptu, otpuhali i vratili Libiju u kameno doba. Ukratko, ovaj je film propagandno smeće koje je snimljeno samo zato da se opravda Sarkozyjeva politika, a Idi Amin i Josif Staljin pridodani su radi dojma, da se snažnije podcrta karakter prave mete.

Podnevni dnevnik, HTV 

Dnevnik nam, bez šireg komentara, donosi nove rezultate CRO demoskopa. Cijeloj zemlji mir veselje, HDZ je opet zasjeo na vrh sa 22,9 posto, SDP je drugi sa 19,6 posto, a prag prelazi još samo ORaH, dok su Hrvatski laburisti ispali u drugu ligu zapad. Ivo Josipović je najpozitivniji s izborom od 31,7 posto, druga je Mirela Holy s izborom od 10,5 posto, dok je Kolinda Grabar Kitarović sa 5,4 posto treći izbor za najpozitivniju političku osobu u zemlji.

Tako to stoji u CRO demoskopu. No ankete provedene po portalima daju bitno drugačije zaključke. Prvog lipnja “Jutarnji list” objavio je anketu po kojoj Josipović može računati na 41,5 posto birača, a Kolinda na 30,4 posto. Dan kasnije, na portalu 24sata Kolinda je dobila oko tisuću glasova, a Josipović oko 300. Idućih nekoliko dana u anketi Indexa Kolinda je skupila oko 14.000 glasova, a Josipović oko 6.000.

Što to znači? To znači da se revolucija ne valja ulicama, već međumrežjem. Mrtva trka HDZ-a i SDP-a odvija se na niskoj razini, oko 20 posto podrške, dok ORaH raste. Kolinda Grabar Kitarović šuti i pobjeđuje. Narod je očajan i gdje god može plebiscitarno kažnjava sve stare nomenklature. Kolindin (anketni) uspjeh na neviđeno šamar je cijeloj frigidnoj ljevici, ali razočarani se ljevičari ne okreću HDZ-u, već Mireli Holy. Da ORaH nije ideološki omeđen, da nije stranka nego pokret, do izbora bi mogao ponoviti uspjeh Pozitivne Slovenije. Ovako, može dogurati do 12 ili 15 posto glasova, s čime neće doći u priliku da formira vladu, ali će možda reći tko će to moći, a tko ne.

Tomo Bakran, Treći program

Treći program svako nas malo obraduje klasicima iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kazališna inscenacija Marinkovićeva “Kiklopa”, remek-djelo Koste Spaića koje je Vrdoljaku znatno olakšalo rad na filmu jer ga je Spaić sjajno dramatizirao, te “Tomo Bakran” Eduarda Galića i Ive Štivičića, dvije su takve poslastice u mjesec dana, doduše za sve malobrojniju publiku. Krležu danas šira javnost poznaje po konjaku, veliki, karizmatični glumac Mustafa Nadarević kotira isključivo kao Izet Fazlinović, dok je veliki hrvatski krležolog Stanko Lasić – kojega se ovdje prigodno prisjećamo jer je to “tijesto i ispod njegove oklagije izašlo” – posve zaboravljen.

Petnaestak godina nakon što je izrekao svoju čuvenu tezu, koja je izazvala sablazan na intelektualnoj ljevici – da je nama srpska književnost isto što i bugarska – opovrgla je puno gora istina; nama je, naime, danas i sam Stanko Lasić isto što i bugarska književnost. Za širu javnost on jedva da postoji. Društvo koje će pored Lasića proći kao pored turskog groblja, zapravo samo sebi kopa raku. No Lasićeva ignorantska teza u tom je smislu sama zabila prvu lopatu.