Slobode u izvanrednoj situaciji

Danima već traje debata o tome ima li cenzure u srpskim medijima ili nema, nakon što su zbog kritičkih tekstova o premijeru Aleksandru Vučiću i njegovim ministrima u vrijeme velikih poplava bili nedostupni pojedini internetski portali i blogovi; nestao je i blogovski tekst novinara “Vremena” Dragana Todorovića s portala dnevnog lista “Blic”, kao što je s istog mjesta “ispario” i tekst Novice Milića naslovljen “Ja, AV, podnosim ostavku”. Na neko su vrijeme nestali i svi tekstovi Todorovića i ostalih blogera, očito zahvaljujući nekom budnom uredničkom oku. “Blic”, inače privatni list švicarsko-njemačkog konzorcija Ringier Axel Springer, nije javnost upoznao s time je li riječ o cenzuri ili autocenzuri: kako je riječ o privatnom listu, mogu kako im se hoće, slušati gazde ili vlast, svejedno…

No potom je odlukom gradskih vlasti smijenjen Aleksandar Timofejev, direktor i glavni urednik Studija B, pristojne gradske televizije, na kojoj napadno izostaje i emisija “Problem” novinara Predraga Sarape, koji je godinama svakog ponedjeljka primao raznomisleće goste koji su otvoreno govorili o problemima i nerijetko kritizirali (i bivšu) vlast. Sve to, kao i privođenje troje ljudi koji su, navodno, “širili paniku” na Twitteru i Facebooku (jedan od njih je 18-godišnjak), pa su proveli tjedan u pritvoru kao najgori kriminalci, dovelo je do peticije “U lice cenzuri – ne dozvoli da te poplave”. U njoj se, navodeći primjere, kaže: “U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet-stranice koje pozivaju na odgovornost.” Dodaje se da u nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj tiskanih i elektroničkih medija koji kritiziraju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja: “Suočena sa neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.” Potpisnici zahtijevaju da vlast odmah prestane s napadima na slobodu izražavanja, da prestane ometati rad kritički opredijeljenih internetskih stranica i da počne odgovarati na pitanja koja joj javnost s pravom postavlja. Peticija završava zahtjevom za “krajem cenzure i početkom odgovornosti”, a potpisnici su brojni blogovi i portali, među njima i Peščanik, te pojedinci poput Vesne Pešić i Vukašina Obradovića, predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Na tvrdnje o cenzuri, pogotovo one od strane OESS-a, razgnjevio se premijer Aleksandar Vučić: u tipičnoj radikalskoj maniri napisao je pismo, tražeći “obično izvinjenje i ništa više”, prozivajući za “uobičajeno prljavu kampanju protiv Vlade” i tražeći dokaze. I sam je, kaže, istraživao, dokaze o cenzuri nije pronašao, ali je pritom ustvrdio nešto vrlo zanimljivo. U obraćanju potpisnici peticije Dunji Mijatović kaže da “ne želi vjerovati” da je to napravila “zbog toga što postoji potreba za disciplinovanjem srpskih lidera i gušenjem svake ideje o slobodnom i suverenom reagovanju države Srbije u njenom spoljno-političkom delovanju”. Kakve veze ima sloboda medija s vanjskopolitičkom slobodom države nije objasnio, a nitko ga se nije usudio pitati.

Jasno, uslijedili su dirigirani napadi na Dunju Mijatović i potpisnike peticije po nekim portalima, specijaliziranima u posljednje vrijeme za pljuvanje po svakome koga se označi “remetilačkim faktorom” u naprednjačkoj vizuri. Atakiralo se ne samo po portalima nego i u “Politici”, najvažnijem državnom listu, u kojem urednica Ljiljana Smajlović, ujedno i predsjednica Udruženja novinara Srbije, napada Vesnu Pešić, Vukašina Obradovića, NUNS i OESS, pitajući gdje su bili kada je bivša vlast donosila (kasnije oglašene neustavnima) drakonske medijske zakone (iako je Vesna Pešić u parlamentu glasala protiv toga, a Obradović u to vrijeme nije bio predsjednik NUNS-a). Ljiljana Smajlović piše: “Sloboda štampe je kao i ljudska prava: mora da važi za sve, inače je nema. Ne može da postoji samo za naše političke prijatelje ili za one koji su postali naši prijatelji zato šta imamo zajedničkoga političkog neprijatelja. Bilo bi dobro da se OESS toga ranije setio. Nije samocenzura ovde počela juče, sa Teleprompterom. Počela je sa političkim smenama urednika, kada su se OESS i drugi pravili da to ni ne čuju ni ne vide. A procvetala je sa grubom samovoljom u vrhu srpske političke vlasti, kada su Boris Tadić i Mlađan Dinkić donosili medijske zakone.”

Ni riječ o cenzuri, tek osvetničko podsjećanje da je smijenjena prije nekoliko godina s mjesta urednice “Politike” političkom odlukom (na isti način na koji je i dovedena, i prvi i drugi put, op. a.). Nije pritom, dakako, spomenula smjenu Timofejeva, koji je za razliku od nje, kao čovjek časne novinarske karijere, smireno konstatirao da ga je politika dovela na tu funkciju, pa ga i pušta niz vodu.

Cijelu sliku dopunjuje i slučaj zaštitnika građana Saše Jankovića, koji je jasno definirao što su “naše slobode u vanrednoj situaciji”. Zamjerio se, očito, naprednjacima svojim “poslima”, a i time da bi se upravo ovih dana njegov godišnji izvještaj (umnogome kritičan prema vlastima kada su ljudska prava posrijedi) trebao naći u parlamentarnoj raspravi. No tu se ipak našla neočekivana sila koja iznenada rješava sve: naime, u ponedjeljak je Vučić primio Jankovića i rekao da će sve biti baš onako kako treba. A ako gazda to kaže, valjda će tako i biti.

Politički pritisci na nezavisne institucije i medije, cenzura ili ne? Dragoljub Žarković, glavni urednik tjednika “Vreme”, ide korak dalje i za “Novosti” kaže: “Nije ovde reč o cenzuri, ovde je reč o diktaturi.” I u jednom i drugom, ne treba smetnuti s uma, veliki šef Aleksandar Vučić ima radikalskog iskustva, ma koliko se danas on i njegovi naprednjaci naprednjački zaklinjali u evropske vrijednosti.