Solidno držanje na okupu

Film Oproštaj Dana Okija

Zadranin Slobodan Jokić u drugoj je polovici osamdesetih bio član zagrebačkog Kino-kluba Pan u studentskom domu na Savi (članovi kluba u isto su vrijeme bili, možda će nekog zanimati, i Siniša Cmrk, Rade Dragojević, Andrea Radak i Damir Radić). S početkom rata Jokić odlazi u Nizozemsku, gdje studira film i video, uzima umjetničko ime Dan Oki i postiže stanovitu afirmaciju na tamošnjoj sceni. Potom uranja u hrvatske multimedijalne vode i postaje predavač na Odsjeku za film i video splitske Umjetničke akademije. Prvi dugometražni rad “Oxygen 4” realizira još 2004., no kako je bila riječ o kombinaciji igranog i eksperimentalnog filma, odnosno instalacijskom video-artu koji je funkcionirao (gotovo) isključivo u muzejsko-galerijskim prostorima, Oki je ostao nepoznanicom za iole širu hrvatsku filmsku javnost.

Stvari su se počele mijenjati 2010., kad mu je tadašnji umjetnički ravnatelj Pulskog festivala Zlatko Vidačković u glavni program uvrstio debitantski dugometražni igrani film “Predstava”, nastao u skromnoj nezavisnoj produkciji, s Okijevim kombiniranjem vlastitih dokumentarnih snimaka njujorškog 11. rujna i igranih prizora u kojima su, tada još prilično nevješto, nastupali studenti Kazališnog odsjeka splitske Akademije, utjelovljujući članove glumačke trupe na gostovanju u New Yorku. “Predstava” je djelovala kao isforsiran pokušaj igranog filma po svaku cijenu, no godinu kasnije, s novim niskobudžetnim nezavisnim projektom “Mrak”, također premijerno prikazanim u glavnom programu Pule, splitski je Zadranin ostvario evidentan napredak. Ta priča o serijskim ubojstvima u Splitu i okolici bila je, doduše, izrazito neujednačen ostvaraj i kao cjelina ostavljala mlak dojam, međutim neki od prizora, u prvom redu dokumentaristički psiho-intervjui s budućim ženskim žrtvama i sama završnica s nekom gotovo weerasethakulovskom intonacijom, bili su maltene impresivni.

Prošle je godine na Puli Oki predstavio treći nezavisni rad u nizu, “Oproštaj”, a nedavno je film imao ograničenu distribuciju po tzv. art kinima u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Kao i “Predstava” i “Mrak”, “Oproštaj” je mozaično strukturiran narativ i obuhvaća perspektive djevojke Nine, kaštelansko-splitske aktivistice angažirane na problemu azbestoze kao posljedice djelovanja zloglasne lokalne tvornice, njezina prijatelja-dečka Srđana koji odlazi na rad u Njemačku, slijepe majke Karmen, te dviju prijateljica u lezbijskom odnosu. Oki, s izuzetkom lezbijske veze koja mu kao sjekirom odsječena ispada iz filma, relativno korektno barata složenom strukturom koja pored više očišta podrazumijeva i kombinaciju intimističkog i socijalno angažiranog pristupa, a uglavnom i solidno režira glumce. Lijepo koristi krupne planove ugodnog i izražajnog lica mlade Andree Mladinić kao Nine, daje dovoljan prostor iskusnoj i odličnoj Bruni Bebić kao hipersenzibilnoj majci, a iznimno efektnu epizodu koja uvodi u film omogućio je poznatom filmskom arhivistu Danielu Rafaeliću kao ministru zaštite okoliša (Oki je glumački promašio tek s neuvjerljivom Elenom Orlić kao liječnicom lezbijkom, ne i s puno potentnijom Danijelom Vuković kao njezinom partnericom). Također, vrlo je interesantan u svojoj neodređenosti odnos Nine i Srđana (Nikša Arčanin), no znatan je problem filma nedovoljna razrađenost niza relacija i motiva kojima barata.

Oki pokušava zahvatiti podosta više nego što može proraditi, pa iako se cjelina, kako je rečeno, relativno korektno drži na okupu, jasno je da autoru nedostaje narativno-dramaturške zrelosti. Svejedno, “Oproštaj” je njegovo dosad najujednačenije i najsolidnije ostvarenje, iako “Mrak” ostaje najzanimljivijim naslovom njegova opusa.