Taktika i “realna politika”

Za dva tjedna bit će održana nova sjednica Glavnog odbora SDP-a. A upravo je održan izvještajni sabor HDZ-a. To su trenutni gabariti u kojima se, manifestacijski više negoli manifestno, kreće ovdašnje slobodno i demokratsko stranačje. A koje onda tzv. politički komentatori, (samo)osuđeni na višegodišnje gatanje o sudbini tih naših “zatvorenih trgovačkih društava”, moraju prevoditi u koliko-toliko konzistentne i prepoznatljive suvremene političke programe.

Da je porijeklom ekonomska kriza – a tko govori o novcu, govori u kapitalizmu istovremeno i o svemu drugome – postala i političkom, to se našim, od vlasti kontroliranim medijima, ali i tzv. stručnim javnostima, mora posebno crtati. Želja za sektorizacijom bitka, kao za načinom društvene kontrole ili, još bolje, nadziranja, tolika je da se stvari iz jednog polja uporno pokušavaju odvojiti od onih iz drugog. No događa se nešto drugo – povratak potisnutog. Kao na ovom svjetskom prvenstvu u nogometu. Globalni igrački spektakli zamišljeni su da skrenu pažnju s drugih društvenih problema i, u okviru postojećih odnosa, nesavladivih proturječja u pojedinim društvima i svijetu kao cjelini. A onda ih lokalne zajednice “zloupotrebljavaju” tako da baš transferom energije spektakla ukažu na sebe i svoje nezadovoljstvo u postojećem. Na što vladajući moralizatorski diskurs počne da cendra kako to nije fair play! Jer da tko bi mario za sve te favele i loš život sirotinje da je sada nije obasjalo nogometno sunce, kojem ona tako nezahvalno uzvraća?! Pritom vladajući moralisti “zaboravljaju” malo proučiti stanje svijesti u vlastitim moralnim igrama, gdje se nedemokratsko zaustavljanje protivnika u nadiranju odavno naziva profesionalnim faulovima.

Vratimo li se, zajedno s premijerom, s nogometa u užepolitičku utakmicu, vidimo da stranke fino opstaju na način vlastitoga raspadanja. Nije to, uostalom, ništa tako novo i originalno u pristupu svim društvenim institucijama, pa i šokiranju društva u cjelini navodnom terapijom, u tzv. tranziciji. Odavno je primijećeno da institucije u nas opstaju tako – a sada se bavimo političkim partijama kao institucijama – da ne funkcioniraju po pravilima koja, što više mogu, sama donose! Stranke koje se hvale da su “srušile” autoritarni poredak i “uvele” demokraciju u društvo, ne daju toj demokraciji ni da prismrdi u same njihove unutrašnje, ali često i međusobne odnose.

Sada se svi bave raskolima u SDP-u. Trenutno vladajući moraju formalno utvrditi kandidaturu Ive Josipovića za svog predsjedničkog kandidata. A svi znaju da se Josipović i Zoran Milanović od početka mandata ove Vlade vole kao pas i mačka. Josipoviću prijeti da mu se prelije nezadovoljstvo birača radom Vlade, a SDP-ovci moraju na Glavnom odboru to javno priznati i, usprkos svemu, osmisliti kampanju potpore, a protiv HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović.

No nakon isključenja Slavka Linića, i to sportski tijesnim rezultatom na Glavnom odboru (50:47), jasno je da se unutarstranačkim podjelama ne nazire kraj. Oni koji ih poznaju kažu da će Zlatko Komadina pitati zašto su ministri Rajko Ostojić i Željko Jovanović smijenjeni bez konzultacija sa stranačkim tijelima. Tako bi se na Glavnom odboru, preko kritike kadrovske politike, moglo čak doći i do problema programskog određenja sadašnjeg SDP-a. Jer je odjednom otkriveno da se ne radi ni o kakvoj socijaldemokratskoj stranci, u bilo kojem povijesnom i suvremenom smislu, već o stranci liberalnih tehnokrata. Što uopće ne mora biti kriva kvalifikacija, usprkos tome što potječe iz kritike desnih skretanja u tada komunističkoj partiji 1970-ih godina. Tehnokracija je avangardna frakcija birokracije, a ona je povlašteni sloj u državi. Tada je to bilo izraženo kroz partijsku kritiku odmetnutih socijalističkih privrednih direktora, koji su postali (ne svi) jako skloni, naročito u uspješnim izvoznim poduzećima, preuzimanju zapadnih liberalnih manira u upravljanju privredom, a odatle i društvom u cjelini. I dok je to onda bio idejni sukob frakcija u SK-u, napredak u višestranačje ogleda se u tome što “korektiv” neoliberalima više nisu staljinisti ili, ne daj bože, neki inventivni pravi komunisti, već je to najveća opozicijska stranka HDZ. Čiji je glavni prigovor na ovakvu neoliberalnu “ljevicu” da nije dovoljno hrvatska! Pa će oni, kada se vrate na vlast, umjesto ovoga nenarodnog, globaliziranog neoliberalizma, uvesti onaj “naš”, hrvatski. A u čemu je razlika, moglo bi se upitati naivno radničko dijete, ako takvo još postoji. Pa u tome što, dok uglavnom iste stvari rade “svojim” radničkim klasama, HDZ-ovci pritom vole Hrvatsku, a SDP-ovci ne.

Strategija je dakle u ove dvije stranke ista, razlikuje im se samo taktika. A taktiku možemo definirati kao sredstvo za ozbiljenje ciljeva koje sebi postavljaju djelatne grupe. Taktika je, pisao je o tome prije gotovo stotinu godina, no zato ništa manje istinito i danas, mađarski filozof Georg Lukács, povezujući član između političkog cilja i zbilje. Bitno je samo da li se svrha političkog djelovanja u stranaka kategorizira kao moment koji leži unutar ili izvan društvene zbilje. I to je kriterij po kojemu je jasno da su sve, a ne samo ove dvije, ovdašnje parlamentarne stranke danas netranscendentne. Drugačije rečeno, one histerično zazivaju “reforme” u ime jednog društvenog uređenja koje je u svojoj biti već prošlost! Riječ je o strankama restauracije. O takvima Lukács piše: “Klase i stranke koje su svoje ciljeve zapravo već ozbiljile određuju taktiku nužno po dohvatljivosti aktualnih i konkretnih ciljeva. Za njih ne postoji onaj ponor što dijeli aktualni od konačnog cilja, niti oni sukobi što proizlaze iz tog dvojstva. Ovdje se taktika javlja u obliku legalne realpolitike i nije slučajno da u takvim (iznimnim) slučajevima u kojima iskrsava takav sukob, kao primjerice u slučaju rata, ove partije i klase slijede najpliću, najkatastrofalniju realpolitiku. One nisu u stanju postupati drugačije, jer prisutna krajnja svrha dopušta samo takvu realpolitiku.”

Ako vam se čini da za nas sada rata nema, pogledajte Ukrajinu i “naše” svrstavanje u tom sukobu. Ostanemo li na umjetno odvojenoj unutrašnjoj politici, pitamo se što od klasnog sukoba, ako još ne i rata, reflektiraju ovdašnje političke stranke, “koje su svoje ciljeve zapravo već ozbiljile”. One su zato, bez obzira na novo izborno dijeljenje karata-funkcija, po svom bitnom određenju prošlost. I zato su opasne po sve nas kojima je budućnost neodlučeno i nezavršeno polje ljudskih mogućnosti. U takvim strankama u krizi, u unutrašnjim obračunima frakcija, najbolje se snalaze raznorazni mračnjački “likvidatori”. A svaka revolucionarna realna politika, društvu toliko potrebna, za njih je “nemisliva”. Zato će se konkretno djelovanje konkretnih, klasno uvjetovanih ljudi, a na temelju njihovih klasnih interesa, za većinu politički realizirati drugdje.