Theodore Ushev: Animacija postaje mainstream

Kanadsko-bugarski umjetnik, autor animiranih filmova i grafički dizajner, 46-godišnji Theodore Ushev bio je – pored Švicarca Georgesa Schwizgebela, čiji je poluminutni film podrške oslobađanju iranskog redatelja Džafara Panahija bio možda pomalo “prekratak” za Veliko natjecanje – jedina prava autorska zvijezda ovogodišnjega Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu. Među tridesetak kratkih naslova, uz Ushevljevu “Gloriju Victoriju”, bilo je još nekoliko odličnih ostvarenja, poput “Nedjelje 3” njemačkog autora Jochena Kuhna, “Ziegenorta” poljskog autora Tomasza Popakula, “Kroz glogovlje” Britanki Anne Benner, Pije Borg i Gemme Burditt, kineskog “Konja” Shen Jiea i švicarskog “Hasta Santiago” Maura Carrara, no preostali filmovi glavnog natjecateljskog programa 24. Animafesta mahom su bili (daleko) ispod visoke kvalitete na koju je taj jedini hrvatski filmski festival svjetske reputacije navikao svoju publiku. Pogotovo kada se usporedi s naslovima izvrsnih popratnih programa – retrospektive ruskog majstora Jurija Norštejna, dobitnika ovogodišnje Animafestove nagrade za životno djelo i klasika Normana McLarena, kao i tematskog programa izabranih lutka-filmova, većina viđenog u glavnom programu podsjećala je na (animirani) TV program: bizarno i/li banalno, neinventivno i/li površno.

Avangarda i moć

Kao da je nešto pošlo ukrivo s animacijskom umjetnošću, kao da se gubi bit, (imanentna) sklonost dubini, sublimaciji; autori animiranih filmova kao da pokušavaju imitirati igrane filmove, u svemu pa i u dominantnoj površnosti. Je li to preoštra kritika?

Nije. Čuo sam takvo mišljenje od mnogih ljudi izvan animacijskih krugova. A to je i moje osobno mišljenje: animacija postaje mainstream – njezina popularnost raste enormno, toliko da je već imate posvuda, u većini reklamnih spotova, igranim filmovima… Osim toga, na internetu je našla svoje najbolje mjesto: provjerite li gledanost muzičkih spotova, vidjet ćete da su pri vrhu redovito oni animirani. Danas je puno lakše raditi animaciju nego prije: tehnologija se razvija vrlo brzo, treba manje vremena da nešto izvedete tehnički, a to odražava i količinu vremena provedenog u razmišljanju o filmu, kao i truda uloženog u supstancijalni dio, ne samo u priču, nego i u dizajn, montažu, zvuk… Dakle popularnost animacije raste, ali to dovodi i do snižavanja kvalitete i izostanka poruke. Tu je i stvar percepcije nove generacije: sve se mora zbivati vrlo brzo, pa i ti filmovi traju sve kraće i kraće. Umjetnost animacije je pomalo izgubljena… to više nije umjetnost.

U svojoj trilogiji o odnosu umjetnosti i moći okrećete se prošlosti i posežete za konstruktivističkim i avangardnim imaginarijem, koji kao da dobiva svoje pravo (pokretno) mjesto u animiranom filmu?

Mislim da je sve novo zapravo dobro zaboravljeno staro: zato i pokušavam ići unatrag, ponovno “izmisliti” stare stvari i ideje. Kada pogledate u prošlost, vidite što će se dogoditi u budućnosti. Filmovi te trilogije bave se u osnovi istim problemom: “Tower Bawher” odnosom umjetnosti i moći, “Drux Flux” odnosom umjetnosti i industrije, “Gloria Victoria” odnosom umjetnosti i rata, odnosno vojne mašinerije. Avangardisti su mi toliko zanimljivi jer su bili apsolutni umjetnici i kao takvi bavili se apsolutnom moći, iako nisu bili masovno prihvaćeni. Služili su totalitarnim režimima, neki komunističkoj propagandi, drugi, poput futurista, fašistima, a poslije su ih zabranjivali… Nedavno sam pročitao da je Goebbels htio da njemački ekspresionizam i njemačka avangarda postanu službeni stilovi Trećeg Reicha, ali se Hitleru nisu sviđali. Teško je i zamisliti kako bi izgledalo da se to dogodilo; povijest je ponekad doista paradoksalna u svom odnosu prema umjetnosti. To su bili iznimni umjetnici koji su služili ideologiji trenutka, pokušavajući promijeniti svijet – vjerovali su u to, da bi nakraju bili vrlo razočarani, kada su shvatili da to nije moguće.

Ako je suditi prema “kolabirajućim” završecima vaših filmova, čini se da ne vjerujete da umjetnost može mijenjati svijet…

Ali ne – vjerujem da je to moguće, iskreno vjerujem u to: ciničan sam, ali duboko vjerujem da je moguće mijenjati svijet umjetnošću! Avangarda je za mene upravo sposobnost umjetnika da mijenja, da učini da srednja klasa povjeruje u ideale koji zapravo ne idu s njom, da mijenja svijest te klase. Očito, to se danas ne događa, ali i u prošlosti smo imali trenutke kada se “ništa nije događalo”: to je, na neki način, u skladu s evolucijskom teorijom – morate proći kroz takva vremena, godine akumulacije ideja i akcija, i onda će sve iznenada eksplodirati. A najzanimljivije je to što ne znamo gdje će se to dogoditi. Što se “kolapsa” tiče, on je dobra vijest: nakon što se stvari uruše, nešto novo može biti izgrađeno, započeto od nule – možda nešto bolje.

Najbolja terapija

Nasuprot avangardnoj trilogiji u kojoj se bavite općenitim temama, u filmovima poput “Tzaritze” i “Lipsettovih dnevnika” posve ste osobni. Je li tu riječ o pokušaju uravnoteženja?

Da. Za mene je umjetnost neka vrsta terapije. Sve moje filmove možete gledati kao jedan dugačak film o “malom čovjeku” u društvu, o njegovu odnosu prema moći. Osobni filmovi dio su te cjeline, potrage za mjestom usamljenoga pojedinca u mašini društva, njegova nastojanja da preživi, da obrani svoj ego, da bude. Dok sam završavao film o Arthuru Lipsettu, mnogi su mi prijatelji rekli da se pribojavaju za mene, da me je strašno gledati… I doista, bio sam na rubu: živeći tri godine u umu nekoga tko je bio bipolaran i počinio samoubojstvo, išao sam do najdubljih predjela; to je kao neki vrtlog i morao sam naći načina da se obranim. Ali to me sasvim izliječilo: prije toga sam imao česte promjene raspoloženja, s vremena na vrijeme upadao u depresiju… nakon toga – nema više depresije. Stalno govorim da su animacija i umjetnost najbolja, najbolja, najbolja psihoterapija! To je težak rad, fizički, a u isto vrijeme osoban, intiman. Zato toliko volim animacijsku umjetnost – ona me spasila.

Svejedno, najavljujete da će film koji upravo radite biti i vaš posljednji?

Riječ je o 25-minutnom filmu za koji će mi trebati još četiri ili pet godina. Radim ga tehnikom koju nitko dosad nije rabio: to je najstarija tehnika slikanja, ali je koristim na potpuno nov način. Pokušat ću napraviti fizički portret tuge – zamislite muzej tuge, tako nekako bi to trebalo izgledati… Film je utemeljen na knjizi “Fizika tuge” suvremenoga bugarskog pisca Georgija Gospodinova. Prilično sam siguran da će to biti moj zadnji animirani film: ne mogu reći da će to biti moj zadnji film općenito, nastavit ću raditi kratke filmove, ali ne animirane. Možda ću se vratiti dizajnu za kazalište, raditi dugometražne filmove ili slikati i raditi instalacije…