U ime Oca i Sina i erotoksina

Ljubiti decu nezdravo je,

Spavati sa decom pod jednim pokrivačem nezdravo je,

Držati decu u naručju nezdravo je.

Šarlo akrobata, “Pazite na decu”

Ako kampanju pod nazivom “Ne dirajte djecu” organizirate u tijesnoj suradnji s Katoličkom Crkvom, moglo bi se reći da imate bizaran smisao za humor i vrlo loš osjećaj za PR. To, međutim, još uvijek ne znači da vas neće shvatiti ozbiljno, niti da će vam manjkati publiciteta. Ako promovirate teze poput one o smrtonosnom kemijskom spoju “erotoksinu” koji razara mozak gledaoca pornografije – ako se dakle zovete Džudit Rajsman – moglo bi se reći da ste, prekoračivši rub znanosti, odavno prispjeli u zonu sumraka. To, međutim, još uvijek ne znači da nećete dobiti termin za predavanje u državnom saboru, medalju Grada Zagreba i poziv na novo gostovanje u Hrvatskoj. Ako organizatori kampanje vaš drugi dolazak najave upozorenjem kako država u ovdašnjim vrtićima nalaže “dodirivanje djece po intimnim dijelovima tijela”, potiče “javnu masturbaciju u grupi” i ohrabruje “međusobno sapunanje odgajatelja i djece nakon izleta”, moglo bi se reći da su neobično mnogo vremena posvetili maštanju o seksualnim igricama s djevojčicama i dječacima. To, međutim, još uvijek ne znači da će netko njihovo iskorištavanje djece usmjereno ideološkim svrhama nazvati pravim imenom: političkom pedofilijom usmjerenom ideološkom svršavanju.

Pažljiviji čitaoci promotivnog letka građanske inicijative “Ne dirajte djecu” već znaju da osebujne fantazije o edukacijskim orgijama ondje podupire tvrdnja kako se hrvatska vlada “poziva na spolni odgoj u Njemačkoj”, a ovaj striktno propisuje navedene odgojne metode: od diranja, preko šamponiranja, sve do masturbiranja. Kada bi s lecima imalo smisla raspravljati, dalo bi se napomenuti kako je spolno-rodna komponenta njemačkog zdravstvenog odgoja daleko kompleksnija od nekoliko primitivnih promotivnih bulleta. Dalo bi se dometnuti još i poneki statistički podatak: primjerice onaj koji kaže da je stopa tinejdžerskih trudnoća u Njemačkoj tek nešto viša od jedan posto, pa je skoro trostruko manja od britanske, četverostruko od bugarske i peterostruko od američke; baš poput vrlo niske stope adolescentskih pobačaja, zapravo je usporediva s hrvatskom… Dalo bi se dakle uravnotežiti raspravu, strpljivo pregledati brojke i njima zamijeniti propagandnu ejakulaciju paranoje. Dalo bi se, ali nema baš nikakvog razloga da se to učini: promo-letak je uspješno stisnuo staru debatu o zdravstvenom odgoju na uzak teren masovne moralne panike i manihejskih svjetonazorskih ratova. Zato je korisnije promotriti ono što je ostalo izvan tog terena: s onu stranu okvira nove slike okupacije javnog prostora združenim neokonzervativnim snagama.

Napad opet dolazi iz donjeg desnog ugla: religijsko-moralističke vrijednosti promoviraju se na valu snažne podrške “odozdo”, koja je bila pažljivo organizirana još u prvim istupima udruge Grozd, da bi trijumfirala prošlogodišnjim atakom na ustavnu definiciju braka u ime obitelji. Transformirajući se od prilike do prilike, fokusirajući se na različite mete i ciljajući pritom traumatske točke društvenog tkiva pokidanog demontiranjem socijalnih mehanizama i kontinuiranim debaklom periferne kapitalističke ekonomije, ad hok inicijative nove desnice uspješno orkestriraju “glas građana” u neprekidni prosvjed protiv mastodontske Države. Usprkos evidentnim nedorečenostima i razmimoilaženjima unutar pokreta, te se moralističke ofenzive za sada pokazuju kao jasan refleks manje ili više osviještene ekonomske kritike glomaznog državnog aparata: ideologija im je stoga projektirana kao besprijekoran perpetuum mobile, koji s jedne strane zagovara konačno napuštanje “socijalističkog naslijeđa” i dosljedno povlačenje države iz društveno-ekonomskih odnosa, dok s druge nudi zaštitnu mrežu provjerenih tradicionalnih vrijednosti svima koji će nakon tog povlačenja propasti u nepovrat. Zato polje djelovanja novih konzervativaca nužno ostaje ograničeno na areal obitelji i doma: jučer bračna zajednica, danas djeca koju treba spasiti iz monstruoznih šapa perverzne države, sutra nerođene bebe i zakonska zabrana abortusa… Tamo gdje vlada sloboda tržišta, govori nam (n)ova ideologija, neka privatni život završi u okovima.

Domaća varijacija anglosaksonskog natražnjaštva nudi pritom i deformiran odraz niza ključnih tranzicijskih procesa. Kompradorskim promotorima zapadnjačkih vrijednosti pokazuje što se još – osim “uređenog društva” i “civilizacijskih standarda” – može uvesti s mitskog Zapada. Zagovornicima ekonomske liberalizacije demonstrira kakvim se sve opskurnim sadržajima da popuniti vakuum “neutralnog” tržišta. Korifejima civilnog društva gura pod nos samoorganizirano građansko korigiranje državnih politika, ovoga puta lišeno liberalnih vrijednosti kojima su ga navikli kititi. A državi, konačno, ispostavlja zastrašujući račun za godine kapitalističkog širenja društvenog jaza i sve one školske sate vjeronauka, održane u toploj kurikularnoj simbiozi sekularnog odgoja i vjerske dogme.

Uspon novog konzervativizma ne može se, naravno, svesti na prosti ekonomski kauzalitet ni lišiti vlastitih unutarnjih trvenja i hegemonijskih sukoba. Pa ipak, izvan preispitivanja aktualnih društvenih odnosa ni njega se neće moći dovesti u pitanje. A tada će nam preostati tek budućnost osmišljena u ime patrijarhalne obitelji, religijskog fanatizma i nakaradnih paraznanstvenih istina: u ime Oca i Sina i erotoksina.