Upotreba koana

Miroslav Kirin: Zenzancije (Vuković & Runjić, Zagreb, 2013)

Miroslav Kirin sa svojih se dosadašnjih šest lirskih naslova, u svakoj knjizi iznalazeći novu modulaciju vlastitog pjesničkog izraza, davno dokazao kao jedan od najzanimljivijih i “najpouzdanijih” pjesnika svoje, sada već srednje generacije. Kao u najmanju ruku jednako dobar prozaik je i dalje, usprkos nagradi “Jutarnjeg lista” za proznu knjigu godine (“Album”, 2001), nažalost mahom zapostavljen, što bi se, možda, moglo promijeniti ukoliko njegova, nakon duže pauze nedavno objavljena prozna knjiga, “Iskopano”, dosljedno se neuklapajući u dominantne žanrovske trendove i matrice, doživi uopće ikakvu recepciju. Već godinama Kirin objavljuje i prijevode s engleskog jezika, pozornost posvećujući mahom više ili manje recentnoj pjesničkoj proizvodnji. U posljednje se vrijeme, međutim, posvetio proučavanju i prepjevavanju poezije Dalekog istoka, napose Kineske, u rasponu od klasičnih autora do suvremenika poput Xi Chuana ili Bei Daoa. Spomenuto je iskustvo, čini mi se, presudno utjecalo na stilski ali i “svjetonazorski” obzor “Zenzancija”.

Nakon “Jaloga” i “Zbiljke” (da “Zukvu”, kao arhaizam, ostavimo po strani), Kirin ponovno istupa s interpretativno gustom, polisemantičkom naslovnom kovanicom, neologizmom koji ovaj put, očito, integrira “zen” i “zezanciju”. Za uknjižene pjesme kao takav on jest i nije reprezentativan: zen je, ili barem ono što prosječno informiranome zapadnjaku zen konotira, na više razina ključan za onaj njihov već spomenuti obzor, dok zezanciju treba uzeti s rezervom. Riječ ipak, na obje razine, jest o prizivanju svojevrsne lakoće (pjesničkog) postojanja, neopterećenosti (uvijek donekle fingirane) ionako zadanim, nužnim. Tako se u ovim pjesmama koje odražavaju, ako ne uvijek stil i formu, a onda barem “okus” i “duh” i eksplicite prizvanih te intertekstualno reflektiranih zen-koana (“Još jedan koan o pljeskanju”), na specifičan način zasićen, pa i iniciran metalogikom, paradoksom i apsurdom, zatiče izobilje svakodnevnih sitnica, egzistencijalnih efemeralija viđenih posebnom pjesničkom paralaksom, pejzaž izglobljenih detalja i situacija u kojima i najmanja malenkost može (možda i mora!) pokrenuti posve nepredvidiv slijed događaja. Nerijetko se čitave pjesme doimaju upravo kao orkanske posljedice lepeta nekih od onih famoznih krila koji se, da stvar bude bolja, u standardnoj školskoj prispodobi teorije kaosa obično odvija baš u Kini.

Osamdesetak uglavnom vrlo kratkih pjesama, moguće “pjesničkih crtica”, podijeljenih u tri nenaslovljene cjeline obilježene simpatičnim (poli)grafemima koji na neki način vizualno nastavljaju naslovnu polisemiju kao cezurama (i pile i kruška i uška…), ispisano je elegantnim, ekonomičnim, prvenstveno brojnim repeticijama i varijacijama ritmiziranim stihom, koji svjedoči i potvrđuje Kirinovo zanatsko majstorstvo. Iako sadrži nekoliko sjajnih sastavaka (npr. “Zato što još smo sadržajni”) te joj je teško pronaći ozbiljnije zamjerke na nekom kritičkoj analitici podložnom planu, ova mi se Kirinova knjiga ipak dopada manje no ostale – u masi lakoće i proizvoljnosti, iako uglavnom prividne, ponekad sam zagubio pjesme. To sam, u ovom slučaju, sklon pripisati mahom osobnom senzibilitetu (Napušteni sadržaj sad / čami u svome mraku / pa neka neka neka mu); vi ih u ovoj neobičnoj i zanimljivoj knjizi svakako potražite.