Vrijeme nije na njihovoj strani

Devetnaest godina nakon rata Hrvatska još traga za 1.642 svojih državljana. U isto vrijeme, na Veritasovom spisku nestalih je 1.929 osoba srpske nacionalnosti, od kojih 1.338 civila, a među njima je 517 žena. Za razliku od službenih podataka Hrvatske, prema kojima je pronađeno više od 85 posto osoba nestalih u ratu devedesetih i prema kojima se postupci ekshumacija iz poznatih grobišta privode kraju, u spomenutoj udruzi tvrde da raspolažu pouzdanim podacima o još 400 grobnih mjesta u kojima neidentificirani posmrtni ostaci čekaju ekshumaciju i to uglavnom zbog opstrukcije hrvatskih vlasti. Zvaničnici se najčešće opravdavaju time da se neidentificirana tijela obrađena klasičnom sudsko-medicinskom metodom i metodom DNA ne mogu odmah usporediti s referentnim uzorcima krvi najbližih članova obitelji žrtava. Konačnoj identifikaciji, naime, prethodi još jedna, administrativno spora procedura: uzorci DNA uzeti u Zagrebu prosljeđuju se u sarajevski ISMP, gdje se uspoređuju s tamošnjom bazom podataka, odnosno uzorcima krvi koje su dale obitelji nestalih.

Kako bi se ubrzalo rješavanje jednog od najosjetljivijih pitanja koja opterećuju hrvatsko-srpske odnose, Ministarstvo branitelja konstantno drži otvorenim poziv obiteljima nestalih da daju krvne uzorke stručnjacima sa zagrebačke Šalate. Tako je prije pet godina krvne uzorke u zadarskoj bolnici dala obitelj nestalog Jovana Mizdraka (1921.) iz Kolarne kraj Benkovca, koji je stradao nakon “Oluje” zajedno sa susjedom Mandom Tomašević (1926.), s kojom je i pokopan na Gradskom groblju u Zadru, pod brojem 550 i 551. U maju ove godine na Šalatu su se zajedno uputili Mandin sin Živko i Jovanova kći Nada Jošanović, premda je poziv za identifikaciju dobila samo Mandina obitelj.

– Zajedno su živjeli jedno pored drugoga i pokopani su jedno uz drugo. Susjeda nam je identificirana, a moj otac nije. Krv smo dali u zadarskoj bolnici, nakon što su nas zvali iz Zagreba. Žao mi je što od tih doktora nisam uzela kontakt, da doznam kamo je ta krv otišla ako nije u Zagreb i zašto se, ako se već ekshumacija čekala 18 godina, mora čekati godinu i više da se tijelo identificira – ogorčena je Nada, svjesna da je samo jedna od mnogih što čekaju na ekshumaciju i identifikaciju posmrtnih ostataka najmilijih.

– Majka mi je u međuvremenu umrla, nije dočekala da oca dostojno sahranimo. Ne znam hoću li i ja dočekati da mu uz kosti zapalim svijeću i da se naša tragedija barem formalno završi. A sve se moglo riješiti prije mnogo godina: imaju svu dokumentaciju, fotografije, krv članova obitelji… Ne znam u čemu je problem – pita se Nada, koja je na Šalatu došla s jednom od rijetkih uspomena na oca, s fotografijom njegova već mrtvog tijela koju je Hrvatska vojska snimila pri sanaciji terena i kasnije po protokolu proslijedila Komisiji za nestale Vlade Srbije.

Nakon što je još jednom dala uzorak krvi, ovog puta na Šalati, Nada se obratila i Ivanu Grujiću, koji je na čelu Uprave za zatočene i nestale, a on joj je obećao da će identitet njezina oca biti ustanovljen već prilikom sljedeće identifikacije.

No slučaj Jovana Mizdraka vjerojatno nije usamljen, pitanje je koliko je još obitelji nestalih dalo uzorke krvi u Hrvatskoj, a poziv na identifikaciju čekaju godinama. Vesna Teršelič iz Documente smatra da institucije ne smiju nikoga stavljati u povoljniji položaj.

– Razumljivo je što u srcima pravimo razlike između stradanja bliskih i nepoznatih, no institucije moraju biti jednake prema svima. Nedopustiva je sporost u ekshumiranju grobnica za koje se pretpostavlja da kriju žrtve srpske nacionalnosti. Ministarstvo branitelja to obrazlaže nedostatkom kapaciteta, no sve dok ima lokacija na kojima ni nakon više godina nisu sprovedene ekshumacije, s pravom ćemo se pitati postupaju li institucije doista jednako prema svima. I identifikacije se odvijaju sporo zbog ograničenih kapaciteta, a njih je odavno trebalo povećati. Nažalost, sudbina svih žrtava nikada nije bila prioritet u programima vlada. U toj nebrizi nisu pravili razliku prema nacionalnosti, nego su marginalizirali sve civilne žrtve – ističe Vesna Teršelič.

Majskoj je identifikaciji prisustvovao i ministar branitelja Predrag Matić, izjavivši i tom prilikom da Vlada i Ministarstvo kojem je na čelu razliku među žrtvama ne prave.

– Za nas je žrtva žrtva i za nas je rat završio, 20 godina nakon njega ne pravimo razliku i s jednakim intenzitetom, s jednakim dostojanstvom i poštovanjem tražimo sve nestale hrvatske državljane i građane stradale tijekom sukoba. Rat nije završio samo za dvije kategorije, za obitelji koje traže svoje nestale i za počinitelje ratnih zločina. Naša je uloga i zadaća da to dovedemo do kraja. Potrudit ćemo se da broj nestalih svedemo na nulu, iako smo svjesni da će to biti sve teže kako vrijeme prolazi – kazao je ministar, priznavši da je prisustvovanje identifikacijama jedna od dužnost koje mu najteže padaju.

No još je teže obiteljima nestalih, koje ni nakon dugogodišnje agonije i neizvjesnosti na identifikaciji ne doznaju kako i od čega su im stradali najmiliji, jer se kao uzrok smrti najčešće navodi samo jedna riječ – rat.

– Informacije koje dobiju obitelji često budu previše šture i ne daju odgovor na pitanje što se žrtvi dogodilo. Bojim se da na potpunu istinu katkada ne mogu računati ni obitelji žrtava ubijenih u zločinima za koje su donesene pravomoćne presude. Uprava za zatočene i nestale surađuje s policijom i državnim odvjetnicima koji su obavezni započeti progon kada se sumnja da su žrtve stradale u ratnom zločinu. Razumljivo je da se uslijed zakašnjelih ekshumacija i malobrojnih istraga obitelji i organizacije za ljudska prava pitaju postupaju li doista svi po službenoj dužnosti u svakom slučaju sumnje u ratni zločin. Zbog činjenice da je dosad donesena samo jedna pravomoćna presuda za zločine u tijeku i nakon “Oluje”, mora se postaviti pitanje zašto nema kaznenog progona za druge zločine u kojima je, po podacima Hrvatskoga helsinškog odbora, stradalo 677 civila – napominje Vesna Teršelič.