Zakon džungle
U četvrtak, 12. juna, kada jedanaest igrača u crveno-bijelim dresovima istrči na teren stadiona Itaquerao u Sao Paolu i pokuša zaustaviti raskošni seleção na premijeri najvećeg svjetskog nogometnog turnira, napunit će se točno šest godina od događaja koji su u međuvremenu zaboravili čak i opsesivni kroničari bizarnih sportskih anegdota. Tog juna 2008., banda maloljetnih pljačkaša naoružanih pištoljima i noževima zaustavila je luksuzni automobil nedaleko od Santosa. Nakon što se stražnji prozor polagano spustio, u oknu se, posve neočekivano, ukazalo lice Edsona Arantesa do Nascimenta: iako su prepoznali najvećega svih vremena, trostrukog prvaka svijeta i čovjeka koji je u dvadeset i prvoj godini života bio proglašen službenim nacionalnim blagom Brazila, rutinski su mu maznuli zlatni lančić, sat i mobitel.
Vijest da je veličanstveni Pelé pokraden na prometnoj ulici, pred brojnim prolaznicima, uklopila se brzo u dugi niz medijskih epizoda koje su posljednjih godina, ususret prvenstvu, plele narativ o egzotičnoj, divljoj i opasnoj destinaciji turnira. Nakon što su se ondje plasirali i “naši dečki”, taj je narativ u domaćim medijima dobio finalni ideološki premaz: na reportaže o bandama iz favela, nasilnim sukobima i učestalim pljačkama nanesen je debeli sloj naturalizacije izvanrednog stanja, pa smo Brazil mogli upoznati i iz rakursa patriotske strepnje sportskih komentatora, zabrinuto zapitanih kako će se Modrić, Rakitić i ekipa snaći u prijetećem “srcu džungle”, na udaru neljudskih temperatura, vlažnog zraka, najezdi komaraca i opakih zaraznih bolesti. Negdje između crne kronike, sportske rubrike i meteorološke prognoze, stvorena je tako slika domaćina turnira u skladu s osnovnim pravilima kolonijalističke perspektive: Brazil je sveden na zemlju tropske klime i endemskog bezakonja, maloljetnih lopova i temperaturnih šokova, invazija komaraca i opasnih kriminalaca.
Nevolja s projekcijama poput ove sastoji se u tome što neobično jasno otkrivaju istinu o onome tko pogled upućuje. To je druga strana izvanrednog stanja: naličje kolektivne brige za zdravlje igrača i sigurnost navijača činjenica je da krizne okolnosti nastupaju uglavnom zbog našeg dolaska. Zato nakon decenije snažnog ekonomskog rasta i razmjerno uspješnih socijalnih politika, prošle godine više od milijun ljudi izlazi na ulice brazilskih gradova, a nezadovoljstvo organizacijom turnira postaje katalizatorom političkih zahtjeva: od obilnijeg financiranja zdravstva i školstva, preko suzbijanja korupcije, do zauzdavanja policijske represije. Osmorica radnika poginula su u međuvremenu gradeći gigantske stadione, financirane – suprotno inicijalnim najavama – mahom javnim sredstvima. Kada prvenstvo na tim stadionima počne, armija od 170.000 specijalaca štitit će njegove sudionike; prethodno su u krvavim pohodima “očistili” favele od nekoliko hiljada novih beskućnika, kako bi pripremili prikladne kulise medijskog spektakla. Pred donošenjem je, konačno, i zakon koji bi trebao kriminalizirati javna okupljanja, a demonstrante proglasiti teroristima: napokon je, dakle, sve spremno za veliku feštu.
Naivno bi, naravno, bilo zamišljati Brazil kao idiličnu državu postojanog i ravnomjernog razvoja koju je iznenada snašla pogubna sportsko-turistička pošast. Još je naivnije, međutim, prešutno tretirati nogomet kao neutralni odraz njegovih društvenih kontradikcija. A upravo to je zamka u koju su primjerice upali svi tumači prošlogodišnjih milijunskih prosvjeda, pokušavajući uzaludno naknadnim interpretativnim akrobacijama obuhvatiti njihova nepomirljiva proturječja: nasilnu žestinu demonstracija i umjerenost deklariranih zahtjeva, mobilizaciju srednje klase i apatiju siromašne mase, trend ekonomskog rasta i golemo socijalno nezadovoljstvo… Heterogeni pokret bez jasnog ideološkog profila, koji “regularne” političke zahtjeve pakira u ekscesnu revolucionarnu formu, ostao je tako do danas nerazriješenom enigmom: povici za većim ulaganjem u socijalne usluge, smanjenjem cijene javnog prijevoza i obuzdavanjem korupcije nudili su premalo iz “tvrde” lijeve perspektive, dok su zapaljeni automobili, demolirane zgrade i krv na asfaltu bili previše za miroljubive reformiste. Ono što je pritom promaklo i jednima i drugima, mogućnost je da tajnu nasilja ne treba tražiti na strani domaćina svjetskog prvenstva, nego u karakteru njegovih gostiju. Da nogomet, drugim riječima, ovdje više nije ogledalo društva, nego je društvo postalo ogledalom nogometa: multimilijunske industrije koja, pod vodstvom svemoćne Fife, hara svijetom parazitirajući na javnim financijama, upravljajući policijskim eskadronima i rastjerujući sirotinju u neprestanoj potrazi za profitom.
Kako bi se ovo shvatilo, međutim, trebalo bi odustati od perspektive refleksnog kolonijalizma koja nam nudi tek egzotičnu razglednicu džungle na asfaltu. Trebalo bi, drugim riječima, shvatiti da problem nije u onih desetak klinaca koji su opelješili nesretnog Peléa: problem je u svima koji su propustili čuti kada je čak i taj Edson Arantes do Nascimento – najveći svih vremena, trostruki prvak svijeta i nacionalno blago Brazila – prije samo nekoliko dana stao uz demonstrante i poručio da je novac potrošen na stadione trebalo dati bolnicama i školama.