Autor od formata

Dnevnik

Dnevnik nas izvještava kako je Nicolas Sarkozy završio u zatvoru. Potkupljivao je suca kako bi saznao što sve policija zna o njegovim razgovorima s Gadafijem, koji mu je 2007. godine financirao kampanju, navodno sa 70 milijuna eura. Kada tu pozajmicu nije mogao vratiti, Sarkozy je pokrenuo intervenciju koja je zauvijek unesrećila Libiju, vrativši je u epohu plemenskih ratova. Sada Sarko diše prosejani vazduh. To je korisno za njegova pluća. U ovoj ćemo veseloj prigodi citirati primjeren starozavjetni stih, kojim zazivamo da se nad Sarkozyjem izvrši pravda.

“Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu, noge će prati u krvi zlotvora. I reći će ljudi: Pravednik plod svoj ima! Još ima Boga da sudi na zemlji!” (psalam 58, naveliko korišten u filmu “Sudac za vješanje” o sucu Royu Beanu).

RTL danas 

U prilogu o uspješnosti prve hrvatske godine u EU-u Nataša Božić govori o “benefitima” od članstva. Riječ “benefiti” najveći dio televizijske publike sasvim sigurno ne razumije, mada značenje nije teško dokučiti intuicijom – to su prednosti, koristi, plusovi, dobit. Strane riječi, naročito one čije značenje nije uvriježeno, novinari bi trebali zaobilaziti u najširem mogućem luku. Kriterij “mora te razumjeti svaka kumica s placa” u masovnom je mediju više nego opravdan. Drugi je problem, naravno, to što razne javna sfere posve autonomno nameću nerazumljive tuđice. One to ipak čine logikom koja je dublja od puke pomodnosti – to je ideologija, skrivanje odnosa moći, eksploatacije. Dvije su takve riječi-maske posljednjih mjeseci bile jako prisutne. Prva je “autsorsing”, druga “spin of”. Guranje anglizama u prvi plan ovdje ima očitu maskirnu funkciju. Te dvije riječi trebaju sakriti ono o čemu se uistinu radi. U slučaju autsorsinga riječ je o tome da se 25.000 parija hrvatskog kastinskog sustava, onih najnemoćnijih i najnezaštićenijih (čistačica, kuharica, mehaničara), isporuči na milost i nemilost privatnicima. U slučaju spin ofa – to je još gore rješenje – skriva se činjenica da država kani osnovati moloha, čudovišni holding u koji će, najvjerojatnije iduća vlada, moći zgurati tisuću ljudi sa stranačkom iskaznicom, dok će radnicima smanjiti plaće. Nigdje kao u ovom slučaju nema narodna poslovica – “na sirotinji i zec kurac šilji” – takovog smisla i opravdanja.

Zadatak novinara u velikoj se mjeri svodi na prevođenje, čak i unutar granica jednog jezika: od nejasnog učiniti jasno, od mutnog svijetlo, od kriptiranog dešifrirano; raskrinkati prijevaru sakrivenu iza nijansi jezičnog izraza… Posao novinara je da objasni što se, u svakom konkretnom slučaju, krije iza onoga što apstraktno opisuju Džonijevi stihovi: “Moj bože, koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve, koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti, i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge, i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare…” Suštinu prevare na sceni, gdje mrtvi fazani lete iznad naših glava a nijedan ne pada, treba učiniti prepoznatljivom – to je sav benefit našeg posla, sav zakon i proroci. Amen.

Kulturni kolodvor

Iz nekog nerazumljivog razloga uvriježila se u Hrvatskoj ideja da emisije o kulturi moraju biti dosadne ili pak ubitačno dosadne, iako se zna da je u novinarstvu zabranjen samo jedan žanr – dosada. Dražen Ilinčić dokaz je da je moguće i drugačije. On radi zanimljivo, atraktivno, duhovito i informativno, ali ovdje nije riječ o tome da, kako se to voli reći, “podilazi najnižim instinktima”, naprotiv, on razmišlja o dramaturgiji, prezentaciji i živosti. On je takav čovjek, a čovjek, zna se, to je stil. U “Kulturnom kolodvoru” vidjeli smo prilog o 450. godišnjici Shakespeareova rođenja (svi bi rekli booooring, ali nije, saznali smo koliko je zareza i točaka u cijelom opusu, te da konsideracije na temu ljubavi šesterostruko nadmašuju one o mržnji), vidjeli smo potom prilog o gradu koji bi trebalo kandidirati za europski grad kulture (Ilinčić je za Đakovo jer otuda dolazi Književna Groupie), pa o kulturnoj ponudi Karlovca. Gordan Nuhanović napravio je odličan prilog o rusko-američkom piscu Sergeju Dovlatovu, kod nas uglavnom nepoznatom i neprevođenom. Ukratko, HTV je dobio autora i format koji valjda neće plesati samo jedno ljeto, već i dulje.

Veliki brodolomi Jadrana

Zašto su potonuli brodovi tako filmična, tako privlačna tema? Vjerojatno zato što jedini omogućuju odlazak u had, s onu stranu rijeke, u onirični svijet tragedije. To je jedina sfera smrti u koju možete nekažnjeno ući, pogledati je, vratiti se. Modra je grobnica romantična. Cameronov “Titanic” privukao je stotine milijuna ljudi u kina spojivši nekoliko svjetova – idilični svijet belle epoque prije izbijanja Velikog rata, svijet ljubavi i svijet tragedije. Autori ove serije, Danijel Frka i Marino Brzac, koju je HTV odlučio reprizirati u prikladnom terminu (subota, Prvi program, odmah iza podneva), podarili su nam atraktivno, slikovito i dokumentirano istraživanje o jadranskom “Titanicu”, “Baronu Gautschu”, putničkom parobrodu austrijskog Lloyda, koji je u blizini Rovinja potonuo prije točno sto godina. Ronioci su nas odveli u potpalublje, izvukli ponešto preostalih artefakata iz zlatnog doba Austro-Ugarske, dali plastične infografike iz kojih smo mogli vidjeti kako je brod naletio na minsko polje, saznali pravosudni epilog ove tragedije, najveće koja se ikad dogodila u Jadranu, koji se nekoć zvao Sinje more. “Gautsch” je prometovao na liniji Trst – Kotor – Trst. Prema službenim podacima, u nesreći je poginulo 177 putnika od njih ukupno 300.

Zanimljivo je i povijesno uglavnom nepoznato da se na brodu, na dan nesreće, trebao naći i dr. Ante Pavelić. Pavelićev otac Mile iznio je u “Hrvatskom narodu”, između dva rata, detalje ove čudne zgode: “Za vrijeme rata moj pokojni brat Franjo izvodio je radove u Mandaleni kod Šibenika. Mi smo bili u Poli. Naš Ante bio nam je o praznicima kao student pa smo ga poslali da isplati radnike. Kad je izvršio isplatu, javio nam je da se vraća s parobrodom Baron Gautsch. Parobrod je kod Lošinja naišao na minu i potopio se. Mislili smo da je i Ante stradao. No kasnije smo saznali da je zakasnio i ostao u Šibeniku. Tako je nekim čudnim usudom bio spašen njegov život.”

Ta je epizoda promijenila cijelu hrvatsku povijest. Tko, naime, zna kako bi se ona odvijala da je Pavelić toga dana bio na brodu i da se, poput ostalih putnika, utopio…