Duga i pačvork u međuzemlju
Ekipa stručnjaka bivšeg ministra Željka Jovanovića napravila je posao, kurikulum je zacrtan i sad je važno da se od jeseni uvede građanski odgoj u osnovnu školu. Zagovaratelji tvrde da je predmet adekvatno pripremljen, naglašavaju politički trenutak porinuća kao adekvat društvenom trenutku i gotovo zaboravljenom Planu 21. Ministar Vedran Mornar naglašava neadekvatnost pripreme nastavnog predmeta, ali uviđa adekvat društvenom trenutku i gotovo zaboravljenom Planu 21, zbog čega proglašava bastardno uvođenje građanskog odgoja u školskoj godini 2014/2015: u međuzemlju ostalih predmeta, u mulju provedbe zdravstvenog odgoja, od jeseni će se raditi na bildungu političke pismenosti budućih građana. I okej, budimo dosljedni u ideji improvizacije kao jedinog modela novog nastavnog predmeta, pa pitajmo jednostavno: gdje su temelji improvizacije?
Najprije u uvjerenju ministra obrazovanja, znanosti i sporta da domaći, pogotovo osnovnoškolski sistem, počiva na mekim mjestima nastavničkog rada koji u “međuprostoru” predmeta nastavnicima dopušta da razviju svoje sekundarne kreativne sposobnosti, prispodobljeno ministrovom notornom sličicom profesora glazbenog odgoja koji bi uz “Lijepu našu” mogao lako odraditi normu građanskog (“primjer domoljubnog teksta”) odgoja. Ali mračni sarkazam u učionicama, koji je Mornar navukao ovakvom “pitomom” idejom, višeznačan je i dalekosežan. Vidimo ga u kadrovima – neki su činjenični, drugi kondicionalni. U prvom prizoru ministar sastanči s članovima Stručnog povjerenstva za “pripremu provedbe” (!) i svečano objavljuje da će se “građanski odgoj kao obavezni međupredmetni sadržaj u svim razredima i školama slušati kroz sve nastavne predmete koji imaju sličan sadržaj kao što je to povijest ili hrvatski jezik: kao privremeno rješenje”. Drugi je prizor ministra na Kaptolu, Mornar i Bozanić. Susret je “srdačan i otvoren”, dijalog je uspostavljen da bi “ubuduće bio redovitiji” i da bi se konačno riješili “prijepori Kaptola i Vlade” jer je poznato da su “Crkvi sporni dijelovi u četvrtom modulu o spolnosti zdravstvenog odgoja i to homoseksualnost, rodna ravnopravnost i kontracepcija”, a ministar je “sklon svakom razgovoru za poboljšanje kurikuluma”.
Ali nudimo i treći, kondicionalni prizor, u skladu s ministrovom idejom kreativnosti u pedagoškom nastavničkom radu, a na terenu praktične primjene međupredmetne nastave. Slikovnica “Sve je to obitelj” njemačkih autorica Alexandre Maxeiner i Anke Kuhl, nagrađena uglednom nagradom Deutscher Jugendliteraturpreis 2011. godine, u kasnu jesen 2013. objavljena je kod nas (Artresor naklada, prijevod Sandre Mlađenović), u jeku konzervativne katoličke kampanje “U ime obitelji” i uoči referenduma o ustavnoj definiciji braka. Objavu slikovnice financijski je pomoglo (faktički odobrilo) Ministarstvo kulture, koje je otkupilo 175 primjeraka te knjige za javne knjižnice.
Podatak nam je poznat jer je “Slobodna Dalmacija”, potaknuta sporadičnim negativnim reakcijama, doznala već u studenome 2013. tu faktografiju iz Ministarstva, potom razgovarala s izdavačicom Silvom Tomanić Kiš koja je tragikomično posvjedočila da u slikovnici “nema ničega spornog”. Ali portal zdravstveniodgoj.com, na kojemu se reklamira elitni odred domaćih konzervativaca, u isto je vrijeme objavio “recenziju” slikovnice pod naslovom “Prva hrvatska gay slikovnica”, čijom se “objavom konačno vidi nakana da se bez znanja građana, konspirativno, priprema uvođenje istospolnih brakova u RH”.
Konzervativna katolička elita očito 2005. nije bila politički zrela jer im inače ne bi promakao hard core antikonzervativni sadržaj Queer festivala te godine u Zagrebu s temom “heteronormativnosti djetinjstva”, čiji se autor Zvonimir Dobrović tada medijski čudio da “tema homoseksualnosti u djetinjstvu ne uznemiruje javnost u Hrvatskoj”. Bješe to, historijski gledano, u nježno doba konzervativnih liberala, uz prevladavajući puls tadašnje barjaktaški orijentirane desnice.
Tvrdimo sa sigurnošću od pedagoško-agogičkih sto posto, da bi sadržaj slikovnice maksimalno popunio rupe u međuprostoru nastavnih predmeta, stvorivši most između građanskog i zdravstvenog (spolnog), moguće povijesnog, a može engleskog i glazbenog (zapjevajmo pjesmu “Somewhere over the Rainbow” ili njenu domaću historijsku inačicu “Iznad duge” u izvedbi Bebi Dol) građanskog odgoja.
Slikovnica navodi primjere različitih tipova zajedništva, koje eksplicitno zove obitelj – jer je riječ o civilizacijskoj tekovini. Obitelj podrazumijeva nebrojene kombinacije, pa i ondje gdje nema djece: “Nekima su obitelj prijatelji. Ili njihovi kućni ljubimci. Oni su svoju obitelj izabrali. Oni se zovu srodne duše.” Skicirana je komplicirana situacija jednog Jakoba, člana “pačvork obitelji”, gdje Jakob ima posestara i polubraće koliko hoćeš, da je teško pokopčati. Ali opis “obitelji u kojima djeca žive s dvije majke lezbijke ili dva oca homoseksualca zovu se dugine obitelji” iz slikovnice već je uzrujao “recenzente” s konzervativno-katoličkog portala, pa zašto ne bi uznemirio pučanstvo osjetljivo na teme reprodukcije i roda? Ne znamo, ali podsjećamo da je slikovnica o kojoj je riječ preporučena za javnost činjenicom potpore Ministarstva kulture.
Zašto nastavnik po preporuci i ideji samoinicijativne pedagogije ne bi mogao jednostavno uzeti ovu knjigu i oprimjeriti vrijednosti koje promiče građanski odgoj? Ne može, jer nastavnik ne smije prstom samoinicijativno mrdnuti ako nastavna jedinica nije odobrena u Ministarstvu obrazovanja: on može plesati ili pjevati na točno zadanu temu, ali je ne može samoinicijativno proizvesti, recimo, ovom slikovnicom.
Ako pretpostavimo da ipak, po ljubaznoj ideji ministra Mornara, postoje nastavnici koji će kreativno popuniti međupredmetnu nastavu ovom slikovnicom, kako će reagirati poštovani roditelji, kad im djeca prenesu ideju o “duginim obiteljima”? Hoće li kreativac nastavnik riskirati ukor ravnatelja, iscrpljujući razgovor ili batine roditelja?
Ili će se, poput većine “nekreativaca”, radije osloniti na formulaične brošurice o građanskom odgoju, koje će stručni tim pripraviti ekspresno, za privremenu upotrebu? Teško pitanje, baš. Tko zna što bi odgovorio ministar Mornar, u slučaju da se uspije uživjeti u konkretnu ulogu razrednog nastavnika. Misli li ministar da građanski odgoj, koji vidimo kao prazan, šminkerski znak liberalnog odgoja ali jasnu poruku statusa sekularnog društva, nije u koliziji s idejom totalne intaktnosti vjeronauka u školama? Bez ukidanja jednog nema života drugome, o tome govori ova slikovnica. Ali smo sigurni da se ministar, je li, ne bi s nama složio.