Garrincha, narodna radost

Za “brazilsku Hirošimu”, poznatu pod sablasnim imenom Maracanaço, a u Urugvaju pod radosnijim Maracanazo, brazilski rasisti su okrivili trojicu igrača crne boje kože. Za poraz i ispadanje od Mađarske od 2:4 u četvrtfinalu sljedećeg svjetskog prvenstva, u Bernu, 27. juna 1954., brazilska delegacija je okrivila engleskog suca Arthura Ellisa, nazvavši ga u službenoj žalbi sovjetskim špijunom. Englez je, zbog međusobnog udaranja šakama, isključio dvojicu brazilskih i jednog mađarskog igrača. Brazilski vođa navale je bio Índio, prvi igrač indijanskog porijekla koji je na svjetskom prvenstvu igrao za Brazil.

Među indijanskim plemenima u Brazilu ima i jedno s imenom Fulniô. Najveći dio pripadnika plemena, oko 5.000, živi u rezervatu grada Águas Belas, na rijeci Ipanema, u saveznoj državi Pernambuco. Od tih Fulniôs, po očevoj liniji, porijeklom je i Garrincha, čovjek koji je nacionalnu melanholiju od poraza 16. jula 1950. presudno ublažio i dao joj nov tok. Garrincha je zbog svoga jedinstvenog priloga u borbi protiv narodne žalosti prozvan “narodna radost”, a alegria do povo. Na dan velikoga poraza Garrincha ima skoro 17 godina, ne sluša radio-prenos utakmice, i čudi se što ljudi padaju u takvu žalost zbog jedne utakmice. Živi u rodnom mjestu, Pau Grande, gradiću s rijekom i vodopadom, dva sata željeznicom od Rija, lovi ptice i ribe, sa svojim društvom igra fudbal. Nakon nekoliko pokušaja da zaigra za neki klub iz Rija, odustaje i rješava da ostane i igra u svom gradu. Ipak biva nagovoren da ode na “još jednu” probu, da pokuša kod Botafoga. Taj će pokušaj promijeniti ne samo njegov život, već i cijeli Brazil. Na toj je provjeri tako nezaboravno driblao Niltona Santosa, čuvenog beka i velikog igrača seleçao, da mu je, na prijedlog samoga Santosa (“bolje da igra s nama nego protiv nas”) ponuđen ugovor. Garrincha je bio na spisku od 40 igrača i za prvenstvo u Švicarskoj, ali je otpao, zato što ga “još uvijek nije moguće odviknuti od pretjeranog driblanja”. Drugoga juna 1955., Botafogo, za svoje turneje po Evropi, u Parizu, igra protiv Reimsa, i pet minuta prije kraja vodi 5:1. Trener Zezé Prereira traži od svojih igrača da se ne srlja u napade za šesti gol već da se drži lopta. Garrincha savjet shvati doslovno, uzme loptu i krene driblati Francuze: jednome je protne kroz noge, drugog zaobiđe, trećega pošalje u jednu stranu pa ga vrati, a da loptu ne dodirne. Onda nastavlja tako što od njihova gola dribla prema centru, pa onda poprečno. Gledaoci su opčinjeni, svi u nevjerici od toga šta gledaju. Jeste da je utakmica prijateljska, ali se igra ozbiljno, Francuzi nastoje da barem malo ublaže poraz. Uzalud, do lopte ne mogu doći. Ništa slično dotada nije viđeno u Parizu. A ni drugdje. Stvar traje čitavih pet minuta. Zvižduk za kraj utakmice dočekuje s loptom u nogama. Četiri godine kasnije Garrincha je na svjetskom prvenstvu u Švedskoj. U utakmici protiv Sovjetskog Saveza doslovce čini čuda. Francuski list “France Football” će prva tri minuta te utakmice proglasiti za najuzvišenija u povijesti nogometne igre. Garrincha, nakon driblinga od 40 sekundi, pogađa stativu, potom dodaje Peleu koji čini isto, da bi Vavà dao gol. Brazilske osmogodišnje frustracije se u Švedskoj smanjuju, a strah od sovjetske igre “zasnovane cijele na naučnom metodu” posve je raspršen.

Garrinchin je djed bio Fulniô, a baka cafuza, od oca crnca i majke Indijanke. I Garrinchin otac Amaro bio je cafuzo. Otišao je u dijasporu, na jug, u Pau Grande. Manuel dos Santos, s nadimkom Mané, u svijetu poznatiji pod imenom Garrincha (vrsta ptice iz porodice brazilskih vrabaca), rođen je 28. oktobra 1933. Pri rođenju je babicama promaklo da dijete ima krive noge i da ta zakrivljenost nije uobičajena: lijeva noga mu je zakrivljena prema vani, a desna prema unutra. Kasnije će se ispostaviti da ta iskrivljenost nije sama, već da je lijeva noga za cijelih šest centimetara kraća od desne. Za Garrinchu koji je bio visok metar i šezdeset i pet ta krivost nogu i njihova razlika u dužini bili su vjerovatno prednost u odnosu na ljude koji su pokušavali da se domognu lopte kad ju je on imao. Medicinski eksperti i antropolozi će kasnije otkriti da i većina Fulniôs ima krive noge i da su im pluća i srce za desetinu jače od drugih Brazilaca.

Ono što je Garrinchu izdvajalo od ostatka nogometnog svijeta bila je njegova jedinstvena startna brzina. Snažne noge i nešto jedinstveno nepravilno u njegovu trku davali su mu veliku prednost nad protivnicima. Bio je nepredvidiv i nedostižno brz sa loptom. Njegov trk, međutim, nije bio pravolinijski. Ako je kad malo i bio, bio je kratak. Garrincha nije bježao svojim čuvarima, on nije imao tu brzinu, on ih je varao, ljuljao, zalamao, a to sve krećući se u cikcak, u krug, u čvor, u najvećem zaletu se ukopa, pa onda kao munja svitne mimo s loptom.

Njegov je dribling uspoređivan s trkom brazilskog demona po imenu Curupira. Ovaj živi u prašumi, zaštitnik je drveća i životinja, a ubija ljude. Nepredvidiv je, okretan i nedostižno brz. Osim crvene kose ima i stopala naopako okrenuta, tako da mu je trag znak da je otrčao u pravcu peta a ne prstiju. Svi koji su krenuli tragom njegovih stopala izgubili su se zauvijek u bespuću prašume.

Garrinchin dribling je osnova brazilskog nogometa, onoga što je prozvano the beautiful game, u njemu se ostvaruje ona singularna upotreba tijela, tjelesna tehnika, koju sociolozi tumače čas kao kulturno socijaliziranu, a čas kao proizvod izmiješanosti triju rasa. U ovo drugo ide još jedan biološki izraz brazilstva, mješavina igre i muzike: samba.

Sedamdesetih godina je cio Brazil pjevao pjesmu pjevača po imenu Chico Buarque “Não existe pecado ao Sul do Equador” (Nema grijeha južno od ekvatora). Pjesma je bila zabranjena, jer su je crkvene strukture proglasile za razvratnu, budući da se u Brazilu zna da se “južno od ekvatora” misli i na ljudsko tijelo, gdje je ekvator pojas oko struka, a “južno” je “ispod”. Alex Bellos, autor čudesne knjige o fenomenu brazilskoga fudbala, smatra kako bi se Buarqueova pjesma mogla smatrati i prilogom u pohvalu driblingu. Ovaj je, dakako, djelo udova “ispod ekvatora” a tamo grijehova nema, ima radosti.

Garrincha je jedini igrač nogometa koji je svojom igrom stalno izazivao smijeh. Zbog toga je i prozvan narodnom radosti. Ali je ta narodna radost imala, sve u svemu, jako žalostan život. Posve jurodiv i neukrotiv kao igrač, van igrališta je bio do nevjerice neodgovoran. Imao je, što bračne što vanbračne, barem četrnaestoro djece, a njegovo je očinstvo bilo čista turobnost. U neopisivo teškoj sklonosti alkoholu unesrećivao je svoje žene. U pijanstvu je pregazio i svoga oca, a skrivio je i smrt majke Elze Soares, velike samba pjevačice s kojom je bio u fulminantnoj ljubavnoj vezi.

Garrincha, dijete triju brazilskih rasa, utažio je cijelom Brazilu tugu od katastrofe na Marakani, i nasmijavao ga svojom jedinstvenom igrom. Garrinchina smrt sa 49 godina rasplakala je Brazil. Jer je on bio pojam Brazilca: siromašan, spretan, beskonačno dobar, naivan i drag. On nikada i nigdje nije igrao “preko veze”, on je igrao zato što je bio nenadmašan igrač. Na njegov pogreb došla je sila svijeta, i možda zato što je svako želio da ponese grumen, pri zatrpavanju kovčega u grob, nije bilo dovoljno zemlje, pa je taj dio kovčega jednu noć bio prekriven travom.