Mahnita ambijentala

Ben Frost: “Aurora” (Bedroom Community/Mute Records, 2014)

Novozelandski i australski glazbenici već su desetljećima posve samosvojan glazbeni kadar. Dovoljno je sjetiti se diskografske kuće Flying Nun i genijalaca poput The Batsa, The Cleana, Jean-Paul Sartre Experiencea, Davida Kilgoura, The Verlainesa, The Chillsa. Ben Frost je mladi glazbenik (1980.) koji dolazi iz podneblja što je izrodilo tu armiju genijalaca, no koji ondje, u Australiji i Novom Zelandu, nije uspio pronaći kvalitetne suradnike, pa se 2005. preselio na Island, gdje je osnovao vlastitu izdavačku kuću Bedroom Community, u sklopu koje je objavio i svoje, više nego zanimljive albume.

Premda se dakle uobičajeno konstatira kako se Frost preselio jer je kod kuće bio odmetnik koji je tražio prirodnije okružje za stvaranje, njegova mahnita ambijentala ima istu distancu koju od uobičajenih pop-pjesmuljaka imaju recimo pjesme The Chillsa: kao što ti bardovi pop-melodije, unatoč melodioznosti, lagano klize u stranu, pa i vi imate konstantan osjećaj da im se barka lagano nagiba, tako je i Frost napravio neuobičajene stvari sa svojom ambijentalom, on ju je interiorizirao, prenio u slušatelja. To više nije glazbeni opis svijeta koji nas okružuje, nego prikaz unutrašnjih stanja – drugačije rečeno, slično kao prijelaz s realističnog romana na roman toka svijesti. To je u literaturi onaj trenutak u “Ani Karenjinoj” kada Tolstoj odjednom uđe u svoju junakinju i pred čitateljem, kao u živom pijesku, nestane linearni, pregledni kontinuitet priče i sve postane labavo: to je bila ujedno i prva naznaka tragedije koja se prostire pred Anom – njena životna sudbina neće biti rezultat moralnog neuklapanja, nego unutarnjeg rasula. Ben Frost je kao nekakav glazbeni mini-Tolstoj. Uobičajeni repertoar opisnoga instrumentalnog svijeta smješten je kod njega u sondu i spušten u slušateljevu dušu, on je proizvođač/istraživač uznemirujućih zvukova, jedan od onih koji vole da vam ne bude prijatno.

Njegovi europski počeci povezani su sa Swansima, s kojima je surađivao na albumu “The Seer”, a ovdje na “Aurori” svira sadašnji bubnjar grupe Thor Harris, a tu su još i Greg Fox iz Guardian Aliena i multiinstrumentalist Shahzad Ismaily. Inspiraciju za album Frost je dobio u Africi, tijekom boravka u Kongu, gdje je izbliza imao priliku vidjeti neobičnu brutalnost tamošnjih ratova: još od početka 19. stoljeća, žestina kojom ljudi more jedni druge pokrivena je jednom riječju – mfecane, vrijeme nemira. Stoga i distorzičnost albuma, kao i njegov antitetički postavljen naslov, predstavljaju ovodobno “Srce tame”; poput Josepha Conrada, i Frost se zaputio uzvodno i umjesto utješiteljskih primordijalnih ritmova prvobitnog čovječanstva donio kakofoniju i bijes. Dovoljno je čuti pjesmu “A Single Point of Blinding Light”, gdje sintesajzere pobija žestoka kaskada udaraljki i sve odjednom stane, kao da je cijelu tu glazbenu mašineriju zaustavio metak.

Frost je jedan od najliterarnijih glazbenika, ne samo stoga što je radio glazbu za roman Iaina Banksa, nego i zato jer je njegova glazba doista literarno asocijativna – on pripada svijetu za opisivanje čijih karakteristika već stoje snažne književne naznake. Putovanje u srce tame tek je jedna od njih, jednako tako moglo se spomenuti Celinea i njegove romane ili Mishiminu tetralogiju “More plodnosti”. Svijet je to u raspadu, ali krcat simetrijom, odbljescima, nadovezivanjima i naznakama o izgubljenoj ravnoteži. E sad, to što se radi o simetriji krika i jeki koja vraća panično dahtanje čovjeka u bijegu, već je druga stvar. “Aurora” je jedan od boljih albuma godine.