Marina Antić: Emancipacijski potencijal Principova čina traje do danas

Marina Antić održala je nedavno u Sarajevu zanimljivo predavanje povodom obilježavanja stogodišnjice atentata. Njezino polje interesa, između ostalog, obuhvaća razvoj modernističkih tendencija u Jugoslaviji na primjeru trojice bosanskohercegovačkih pisaca (Andrić, Selimović i Dizdar), općenito se bavi onim što naziva “perifernim modernizmom”, te koristi aparaturu postkolonijalne teorije na jugoslavenskom primjeru. Trenutno predaje jezike na fakultetu u Pittsburghu u SAD-u. Na konferenciji pod nazivom “Pucnji iz Sarajeva. Događaj. Pripovijest. Pamćenje” govorila je o tome da je neprijatelj, kako na početku 20. stoljeća tako i danas, isti – kapitalistički centar i njegove lokalne kompradorske elite.

Održali ste predavanje na netom završenoj konferenciji u Sarajevu na zanimljivu temu “Bosansko proljeće ili Mlada Bosna 2.0? Povijest neravnomjernog razvoja na evropskoj periferiji od Principa do plenuma”. Koja je glavna teza teksta?

Glavna teza teksta je da su proljetne bune u BiH pokazale jednu bitnu sličnost između vremena one Mlade Bosne i ove danas, a to je pozicija bosanskohercegovačkog društva na periferiji globalnog kapitala, onda u svojstvu austrougarske kolonije, a danas, kao što je to slučaj sa svim postkolonijalnim državama, u poziciji dužničkog ropstva međunarodnom financijskom kapitalu i njegovim lokalnim podanicima, tj. postdejtonskoj eliti društva u BiH. A ovo kratkotrajno bosansko proljeće je pokazalo da većina naroda u BiH, čak njih 86 posto, podržava klasne, anacionalne vrste protesta. Međutim, za razliku od nekih drugih istraživača, ja mislim da je ta periferalna pozicija za nas sasvim neprekinuta od Gavrila Principa naovamo, i to u predavanju dokazujem nekim detaljima političke ekonomije bivše države. Danas je to dužničko ropstvo samo dublje i temeljitije (od 26,7 milijardi dolara 1990. do 172,5 milijardi dolara u 2012. za prostor bivše Jugoslavije). Bosansko proljeće je, s druge strane, pokazalo da se možda polako trijeznimo od sna o povratku u Evropu, kako se to obično kaže. Jer “mi putujemo zapadno i uvijek stižemo istočno, i što smo zašli zapadnije, to smo stigli istočnije, naše je pleme prokleto”. A periferalna želja da se priključi centru je definicija nemogućnosti: realizacija iste je ništa drugo doli iluzija. Strukturalne nejednakosti stvorene i održavane globaliziranim kapitalom ne mogu se izbrisati ili prevazići isključivo ideološkim, kulturalnim načinima, nego se mora taknuti u neprikosnovenost te strukturalne nejednakosti, a to je distribucija kapitala.

Zablude evropocentričnosti

Čin Gavrila Principa i drugih iz Mlade Bosne danas se različito tumači. Primjerice, kolega Filip Balunović taj čin tumači na sartrovski način – čin ubojstva kolonijalnog subjekta od strane ugnjetavanog znak je istinskog samooslobođenja. Pogađa li to bit?

Da, naravno. To je nešto što sam naučila upravo od antikolonijalnih mislilaca, ne samo Sartrea, nego i Frantza Fanona, Amilcara Cabrala i drugih. To je ono što se naziva emancipacijskim potencijalom antikolonijalne i antiimperijalističke ideje i prakse. Fanon tako kaže: “Kad jednom eksplodira njihov gnjev, oni dobiju natrag svu izgubljenu suvislost, oni iskuse samosaznanje kroz rekonstrukciju sebe samih; izdaleka njihov rat izgleda kao trijumf barbarizma, ali on zapravo ide svojim putem i postepeno emancipira borca i progresivno eliminiše kolonijalnu tamu iznutra i izvana. Čim počne, on je bez milosti. Ili ćeš ostati uplašen ili ćeš postati onaj koji plaši – a to znači ili se predati disocijacijama krivotvorenog života ili osvojiti ujedinjenje svog starosjedilačkog tla. Kad se seljak uhvati pištolja, stari mitovi blijede i jedan za drugim tabui se ruše: njegovo oružje je njegova humanost. Jer u prvoj fazi revolta, ubistvo je neophodno: ubiti Evropljanina je ubiti dvije ptice jednim kamenom, eliminirajući u isto vrijeme i tlačitelja i potlačenog, ostavljajući jednog mrtvim a drugog oslobođenim.”

Zar nam to ne zvuči i kao opis Principove motivacije? Iako, kao što Fanon kaže, naoko brutalno, to je u biti samooslobađanje od tame kolonijalizma iznutra kao i izvana. Nažalost, ta lekcija nije nikada dovoljno dobro naučena u bivšoj državi, uprkos našem sudjelovanju u Pokretu nesvrstanih. Jer ono što vidim kao najveću ideološku pogrešku onog bivšeg sistema je upravo taj maltene pa nepoljuljani ideal Evrope i svega evropskog; ideal koji je opstao ne samo u intelektualnoj opoziciji ondašnjeg društva, nego i u samim vrhovima Partije. Čini mi se da kao da nikada nismo naučili tu lekciju da se društvo mora i ideološki osloboditi okova valorizacije evropskog uspjeha i razvoja kao unikatnog, uzornog, bogomdanog, civilizacijskog ili urođenog. Evropski ekonomski uspjeh i razvoj zasnovani su u velikoj mjeri na kolonijalnom razvoju, tj. izvlačenju prirodnih resursa i ostvarenih vrijednosti kako iz svojih seljaka i radnika, tako i iz kolonija. Isto tako, ideja da se istorijski progres širi od Evrope u sve širim koncentričnim krugovima zapravo je jedna ideološka zabluda. Tu je posebno lucidan J. M. Blaut koji raskrinkava razna “objašnjenja” tzv. čuda evropskog razvoja: biološkog (da je evropska rasa ili kultura superiorna sama po sebi), demografskog (da su neevropljani nerazvijeni jer imaju više stope nataliteta), okolišnog (da su tople klime, kao i naša južnoevropska, uzrok nerazvijenosti uma, pa time i društva), racionalističkog (da su nerazvijeni neevropljani primitivni ili prirodno ili po tradicijama), tehnološkog (da je tehnološka unaprijeđenost Evrope zasnovana na višem razvoju razuma), državnog (da su evropske države osrednje veličine i umjereno demokratske uzrok bržeg razvoja), religijskog (da su ujedinjenje Evrope kroz crkvu, a poslije i protestantska reformacija doprinijeli razvoju kapitalizma), klasnog (da su evropska aristokratija i nezavisni seljak unikatne pojave), i na kraju onog obiteljskog (da su brakovi zasnovani na ljubavi a ne na tradiciji razlog bržeg razvoja). Kad se sve te zablude uklone, ostaje surova realnost kapitalizma i imperijalizma kao dviju poluga evropskog razvoja. A nacionalno buđenje, kako u Bosni tako i u cijelom regionu, inače stiže u obliku jednog herderovskog nacionalnog subjekta koji traži političku slobodu. Problem kod nas, kao i diljem postkolonijalnog svijeta, jest koliko je ta oslobađajuća ideologija nacionalizma ograničena u svojim dometima. To valjda najbolje vidimo danas u ovom podijeljenom društvu.

Monarhistička nostalgija 

Obilježavanje stogodišnjice atentata u Sarajevu, pri čemu je istaknuto mjesto dano jednom prestolonasljedniku, dakle agentu kolonijalne i ugnjetavačke vlasti, dosta je diskutabilno. Nije li posrijedi revizionizam, jer se momenti otpora takvoj vlasti danas, ne samo ovom prilikom, posve zanemaruju?

Da, to je sigurno u velikoj mjeri tako. Revizionizam istorije valjda nas ne treba više iznenađivati, ali kao što mi je jedan Sarajlija u subotu rekao: “Ako ovako slavimo 1914, strah me je šta će biti 2041!” Šalu na stranu, radi se revizionizmu koji dolazi od akademske zajednice više nego od običnog svijeta na ulici. Mislim da su razlozi mnogobrojni, neki od njih čisto su ekonomske prirode, recimo da se evropski fondovi najbolje mogu pridobiti jednim gestom monarhističke nostalgije kakvo je bilo ovo obilježavanje Prvog svjetskog rata u Sarajevu. Radi se, naime, o dva miliona konvertibilnih maraka Evropske unije, koliko je utrošeno na ove višesedmične manifestacije. Pored toga, naravno, postoji taj jedan veoma revizionistički gest nacionalista sa svih triju strana: nacionalističke elite u ime Bošnjaka, Hrvata i Srba pristupile su ovom istorijskom momentu sa zavidnim nivoom saglasnosti. Naime, srpska nacionalistička elita revidira mladobosanski pokret u jedan pokret sličan onom njihovom iz 1990-ih, dok ih bošnjačka i hrvatska elita podržavaju u tome, samo mijenjaju vrijednosni predznak, videći u mladobosanskom pokretu neku vrstu legitimacije velikosrpskih ambicija srpske nacionalističke elite 1990-ih. Naravno, to nema nikakve veze s već odavno utvrđenom istorijom, tj. činjenicom da je Mlada Bosna bila izraz jednog mladalačkog zanosa idejama oslobođenja kroz nacionalno djelovanje, a ne idejama mržnje prema drugim Bosancima i Hercegovcima, u šta se ideja nacije pretvorila na kraju 20. stoljeća. Ne možemo, naravno, zaboraviti da je intelektualna osnova nacionalnog, kako onog slobodarskog, antikolonijalnog tako i onog šovinističkog, jedna velika zabluda čovječanstva, koja i nije nekog dugog vijeka, svega od sredine 1700-ih naovamo, ali koja se, nažalost, pokazala dosta utjecajnom u tom periodu. Tako da podjednako suludim smatram ono velikosrpsko svojatanje prije svega Andrića, a onda i Principa u onoj Emirovoj, oprostite Nemanjinoj, egomanijakalnoj pozornici u Višegradu, kao i ovo svojatanje austrougarskih prestolonasljednika kao neke izgubljene nade za evropski nivo razvoja i blagodati u BiH.

Ne šetnja! Bosna! Bosna! 

Koji su dometi proljetnih buna u Bosni i Hercegovini i plenuma kao oblika narodnog samoorganiziranja? Što se trenutno na tom planu događa?

Dometi tih buna su zaista zavidni, iako se to tako ne čini svima, a ponajmanje učesnicima tih protesta i plenuma. Od Slovenije do Makedonije, gdje su demonstranti uzvikivali “Bosna! Bosna!”, i do Srbije, gdje se na beogradskoj prvomajskoj šetnji pojavio transparent “Ne šetnja, Bosna! Bosna!”, moglo se vidjeti koliko je to zapravo bio važan momenat za sve nas. Društvene okolnosti u regionu i šire ono su što se naziva tranzicijom u Evropu, kapitalizam, demokratiju i opšte blagostanje, a ustvari se radi o tranziciji u izuzetno podređenu periferiju globalnog kapitala. A pored toga, u Bosni i Hercegovini postoji jedna opšta onesposobljenost države samim dejtonskim poretkom. Upravo zbog toga mislim da je ovo što se desilo u februaru daleko najbitnije i najprogresivnije što se desilo od raspada Jugoslavije. Jer, ako će odnekud krenuti, onda to mora iz Bosne i Hercegovine, koja je ostala zamrznuta u momentu naše najveće kolektivne katastrofe. Potaknuti sugrađane da izađu u tom broju na ulice uspjeli su i drugi, ali uraditi to u BiH, gdje je pobjeda nacionalizma zagarantovana ustavom i gdje su sve tri nacionalističke elite usaglašene na jednom višem nivou, u smislu potpune odanosti neoliberalnom ekonomskom pravcu, e to je već nešto zaista zadivljujuće. Pa tako i sa plenumima. To su bili spontani oblici samoupravljanja socijalnim pokretom, koji su imali svoju svrhu i odradili je odlično, a to je dokazivanje sebi samima da se za efektivni socijalni pokret moraju stvarati široke koalicije na osnovu dobro organizovanih lokalnih, demokratskih organizacija, od sindikata do radnika u “sivoj” ekonomiji, od penzionera do nezaposlenih, od mjesnih zajednica do entiteta itd.

I na pitanju Sarajevskog atentata lako se vidi distorzirani, nerijetko šovinistički pogled Zapada na Balkan, kao na svojevrsno europsko “srce tame”. Kako se takvom pogledu suprotstaviti? Možda izlaskom iz identitetskih politika i prelaskom na klasni princip, što je i bosanska borba proljetos nagovijestila?

Vidite, pogled Zapada na Balkan je bitan iz dva razloga. Jedan je čisto onaj objektivni: ako ovisite o nekome, njihov pogled mora vam biti bitan, htjeli vi to ili ne. Drugi je onaj ideološki o kojem sam već govorila – to prihvatanje uzornosti evropskog razvoja i “civilizacije”. Ovaj drugi se vjerovatno ne može potpuno ukloniti bez borbe protiv onog prvog, tj. bez borbe protiv te ovisnosti, pa to nekako ispada baš onako kako je Fanon nagovijestio: tek se u borbi za slobodu ostvaruje samostalnost vlastitog duha. Myles Horton, američki borac za građanska prava crnaca, to je takođe dobro sročio, da čovjek nije zaista slobodan sve dok se ne bori za pravdu ne samo za sebe samog, nego i za pravdu za sve one oko sebe. Tako da smatram da se mišljenje “Zapada”, tj. centra globalnog kapitala neće promijeniti nikakvim intelektualnim vježbama, nego isključivo promjenom objektivnih uslova u kojima smo mi periferija a oni centar. A među nama to isto tako mora biti borbom protiv tih istih uslova egzistencije na periferiji globalnog kapitala. Tačno, tu je klasni princip najbitniji, a odustajanje od identitetskih politika jedini mogući put borbe, kao što su to demonstranti u februaru pokazali, dok su političari pomalo suludo i sumanuto pokušavali da dokažu kako su demonstranti nacionalistički motivirani. Baš u toj strategiji političara u BiH može se vidjeti koliko su se samo tih protesta prepali. A jedan od meni najdražih citata je baš onaj: “Svi tigrovi su samo tigrovi od papira.” Pa tako i ovi naši.

  •  

Jugoslovensko nasljeđe

Vaš se akademski interes, barem dijelom, odnosi na kulturno i političko nasljeđe Jugoslavije. Ima li u njemu kakve ostavštine za budućnost koja bi se dala iskoristiti? Također, kako u tom smislu predajete te teme u Americi, odnosno kolika je upućenost tamošnjih studenata u njih?

Što se tiče nasljeđa Jugoslavije, smatram da je za nas danas najvrednije jedno široko vjerovanje da postoji neki bolji i pravedniji oblik organizacije društva. To se očituje recimo u širokom shvatanju da postoji nešto što bi se moglo nazvati ljudskim pravom na rad, na platu od koje se može preživjeti, na zdravstveno osiguranje, na besplatno, javno obrazovanje itd. Ovdje često čujem da su to neke evropske vrijednosti. Vjerujte, nisu. A da o američkim i ne govorimo. To bi se u SAD-u smatralo ravno velikoizdaji države! Ali ni u Evropi ta prava nisu ostvarena niti se ona smatraju očiglednim, bjelodanim, kao što bi se to moglo naslutiti iz njihovih mnogobrojnih proklamacija, konvencija i sl. A ja to još uvijek susrećem među bivšim Jugoslovenima u zavidnom postotku. Jer to je nešto što kad se jednom osjeti kao stvarnost, ne nestaje tako lako. Eto, baš kao sloboda. To bi se dalo dobro iskoristiti u pokretu za socijalnu pravdu. Nažalost, ovdje nismo imali ama baš nikakvo organizovanje na tom polju već dvadeset godina. Tu smo deficitni i tu bi mogli priskočiti ljudi s iskustvom iz drugih zemalja, ali ne mislim na one iz regiona, nego one iz centra. Što se tiče američkih studenata, ne mogu vam reći da su informisani o bivšoj Jugoslaviji, a današnji brucoši se ni ne sjećaju šta bi to moglo biti Sovjetski Savez, a kamoli Jugoslavija i njena ostavština. Polje jugoslovenskih studija drastično se smanjilo u posljednjih desetak godina, tako da to nisam imala priliku predavati studentima, ali bih vrlo rado pristupila tom zadatku, bez obzira na tu neinformisanost. Pokušavam, onoliko koliko je to moguće, unutar časova jezika, a pod dijelom koji pripada izučavanju kulture, objasniti neke detalje života onda i sad, ali to je dosta ograničeno u tom kontekstu.