Neka visi sisački Pedro

Trebalo je u 23 godine napisati stotine tekstova, organizirati desetke presica nevladinih udruga i pritiskati na sve moguće načine da pravosuđe napokon donese pravomoćnu presudu vezanu uz ubojstva Siščana srpske nacionalnosti 1991., kada je gradom vladao kaos u režiji ratnog načelnika tamošnje policijske uprave Đure Brodarca, MUP-a i HV-a. Naime, Brodarčev zamjenik Vladimir Milanković osuđen je prije nekoliko dana na deset godina zatvora za prikrivanje zločina i sudjelovanje u premlaćivanju zarobljenika. U nedostatku dokaza, Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću presudu pripadniku jedinice “Vukovi” Dragi Bošnjaku, a Brodarac kao glavni osumnjičenik nije dočekao kraj suđenja – umro je u zatvoru.

Pa je li pravda zadovoljena? Mnogi, među njima zasigurno i obitelji mučenih i ubijenih nesretnika, misle da nije. Kako bi mogla biti zadovoljna majka Ljubice Solar, koja je kao 19-godišnjakinja smaknuta policijskim snajperom? Vjera Solar tvrdi da zna ubojičino ime, koje je nebrojeno puta i javno izgovorila, no on nije osuđen. I Stoju Trivkanović, kojoj su odveli muža i dva tek punoljetna sina, teško će usrećiti “pravda” nakon što je izmasakrirano suprugovo tijelo izvađeno iz Save, a djeca se još vode kao nestala. Suđenje je promatrala suradnica Ducumente Veselinka Kastratović.

– Mislim da je osječki ŽDO napravio dobar posao. Svjedočilo je 150 osoba, ali je pitanje zašto se u sisačkom slučaju, kao i kod zločina u Medačkom džepu i Osijeku, istraga zaustavlja na zapovjednicima, zašto se ne dižu optužbe protiv izravnih počinitelja, ako se zna koje su postrojbe počinile zločin. Iz perspektive obitelji žrtava koje ne znaju imena ubojica, deset godina zatvora mala je kazna, no s obzirom na sudsku praksu i ovdje i u Haagu, ona je uobičajena. Ipak je riječ o zapovjednoj odgovornosti, iako je Milanković osuđen i za premlaćivanje jedne N. N. osobe – kaže Veselinka Kastratović.

Oslobađanje Bošnjaka, dodaje, ipak je kontroverzno, jer je jedan od svjedoka izjavio da je on prisustvovao gostioničkoj svađi vojnika i jednog člana obitelji Vila, koji je kasnije ubijen uz još petero članova iste porodice. Nije poznato zašto nije istraženo kako je došlo do promjene tog iskaza, kao što je i dalje nepoznato zašto se sudilo za samo 24 ubojstva, iako se zna da je ubijeno na stotine sisačkih Srba.

Koliko je opstrukcija pratila istrage govori i to što se s njima ozbiljno započelo tek kada su povjerene osječkom Županijskom državnom odvjetništvu; poznato je da je županijski državni odvjetnik u Sisku Stipe Vrdoljak godinama nedjelovanjem štitio ubojice i njihove nalogodavce. Umjesto da ga smijeni, Mladen Bajić ga je ostavio na dužnosti, a slučaj prebacio onima koji su profesionalnost dokazali u istragama ratnih zločina u Osijeku. Isto tako, nevjerojatno je da se ni danas ne zna točan broj ubijenih u Sisku. “Hrvatska ljevica”, list koji je uređivao Stipe Šuvar, svojevremeno je objavila oko 400 imena ubijenih: tada su kao odgovorne prozvali Đuru Brodarca i šefa Kriznog stožera Janka Bobetka, koji ih je tužio za duševne boli i sudski dobio 50.000 kuna.

Suđenje Milankoviću i Bošnjaku nije odgovorilo ni na mnoga druga pitanja, recimo na ono vezano uz ulogu rezervne policijske jedinice koja si je nadjenula ime “Handžar divizija”, inspirirana zloglasnom ustaškom jedinicom. Jedan od njezinih pripadnika, Muhamed Kličić, u “Jutarnjem listu” je progovorio o ubojstvima koje su počinili njegovi suborci (među njima i o zločinu nad Ljubicom Solar), pod zapovjedništvom Ekrema Mandala. I drugi, neimenovani vojnik HV-a svojevremeno je za tjednik “Nacional” progovorio o sisačkoj ulozi pripadnika “Handžar divizije”, opisujući ih kao pse rata, čija je specijalnost, pored zločina, bila i pljačka: “Njihov tadašnji zapovjednik Ekrem Mandal bio je izravno povezan s Đurom Brodarcem i Vladimirom Milankovićem, tadašnjim čelnicima sisačke policije. Oni su zapravo odgovarali isključivo Brodarcu. Mandalovi ljudi operirali su po Sisku i okolici poput čopora divljih zvijeri. Za odvoženje i likvidacije srpskih civila koristili su jedan stari bijeli kombi, kojim su odlazili po ljude na popisima sastavljanima u policijskom zapovjedništvu. Ti bi civili bili pokupljeni i prebačeni u podrum jedne zgrade u okviru Jodnog lječilišta. Tu su bili ispitivani i mučeni, a potom opet odvoženi. Njihova bi tijela povezali žicom, pa bi ih kasnije žive bacili u Savu.”

Prema izjavama svjedoka, upravo je takav kombi prekinuo jednu nogometnu utakmicu, među čijim su sudionicima bila braća Zoran i Berislav Trivkanović. Uniformirane osobe odvezle su ih zajedno s njihovim ocem Nikolom, pokupljenim nešto prije iz obližnje obiteljske kuće. Nikolino izmučeno tijelo supruga Stoja je sahranila nakon što ga je, za nekoliko dana, izbacila Sava. Svoje sinove i danas traži, a sisački je sud – zbog zastare uslijed toga što slučaj tada nije vođen kao ratni zločin nego kao ubojstvo – odbio njezin zahtjev za odštetu, naplativši joj, iako je tada bila nezaposlena, 15.000 kuna sudskih troškova. Otkaz na poslu dobila je nakon ubojstva muža i sinova, da bi sudskim putem bila vraćena na svoje radno mjesto koje je potom ipak morala napustiti zbog kontinuiranog zlostavljana i vrijeđanja.

Slične su sudbine mnogih sisačkih obitelji koje su samo htjele živjeti u miru, u svojoj zemlji, no ta im je želja osujećena nečijim planom da u Sisku više ne bude građana srpske nacionalnosti. Razmjeri zločina, kao i broj osoba koje su u njima sudjelovale, posebno onih na odgovornim mjestima (i ne samo u Sisku nego i u drugim hrvatskim gradovima i mjestima) ukazuju na to da to nisu bili samo pojedinačni slučajevi u kaotičnim ratnim okolnostima, kada poremećeni pojedinci dobivaju priliku ubiti, nego organizirani teror koji je odgovarao vrhu vlasti. Nažalost, bude li za sve sisačke strahote odgovarao samo Vladimir Milanković, potvrdit će se ne samo organizirano prikrivanje zločina, nego i postojanje plana tadašnjih državnih vlasti da se i na taj način etnička karta samostalne Hrvatske za svagda izmijeni.