Radi, crkni ili nestani
Kafkina Amerika u Dramskom kazalištu Gavella
Teatarske koprodukcije u nas nisu učestala pojava, ali u krizi, kada svatko gleda kako zadržati glavu iznad vode, sve je više suradnje među kazalištima. Dobar je primjer posljednja predstava proljetne sezone Dramskoga kazališta Gavella, “Amerika” prema romanu Franza Kafke i u režiji Janusza Kice, nastala u koprodukciji s riječkim Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca. U novije je vrijeme zatreperio kazališni interes za Kafku (“Kafka Project” u Rijeci, “Preobražaj” u Splitu) – pisac za kojeg je karakterističan osjetljiv odnos prema svijetu, ženama, vremenu i samom sebi nije bio naročito prisutan na domaćim pozornicama. Za kazalište adaptirana “Amerika” pokazala se dobrim izborom: aktualna tema čovjekove izgubljenosti, dobar redatelj i solidni glumci bili su ohrabrujući detalji i prije premijere.
Treba dodati da je dramaturg predstave Goran Ferčec uvjerljiv predstavnik mlađe garde scenskih autora, suradnik za scenski pokret renomirani je koreograf Žak Valenta, a autor glazbe je Arturo Annecchino – sve je to predstavi neprimjetno dodalo ponešto osobitog rafinmana. Najznačajnija je ta savršeno pogođena atmosfera ledenih ljudskih odnosa u svijetu što ga simbolizira Amerika, koji se odvijaju u ravnomjernom ritmu naredbi, rintanja, straha i poniženja. Priča je koncentrirana oko Karla Rossmanna (vrlo dojmljivo i duhovito tumači ga Živko Anočić), mladića koji emigrira u SAD da bi ondje bio egzistencijalno zagušen u prepoznatljivoj paleti socijalnih i emotivnih nasilnika, bez šanse za život dostojan čovjeka; nakraju će završiti u nekakvom polurobovskom odnosu kod neke sumnjive madam, među polusvijetom i probisvijetima, i nekako pomiren s time da život otpočetka radi protiv njega, pa to životarenje blisko ništavilu treba primiti bez puno roptanja. Time što je Rossmann uvijek ljubazan i savršeno pristojan, vazda na usluzi i s nekom infantilnom nadom na usnama, samo je jasnije ocrtana galerija poznatih likova, koji su spremni maznuti, prevariti i iskoristiti: od gradskih skitnica i nižih službenika do prostitutki, menadžera, bankara i političara.
Radni naslov Kafkina romana glasi “Onaj koji je nestao” (“Der Verschollene”), a vrijednost predstave upravo je u tom aktualnom osjećaju društvene izgubljenosti koji je redatelj Kica vještom rukom s pozornice prenio u gledalište. Taj osjećaj izgubljenosti danas je silno važan na tragičan način, kao pečat vremena u kojem svi osjećamo da je nestalo kakve-takve solidarnosti i socijalne brige, pa glavinjamo pritisnuti željeznom logikom banaka, države i poslodavaca svih vrsta; dominantan osjećaj koji Hrvatskom i šire glasi: radi, crkni ili nestani, potpuno je svejedno. Stoga predstavi i nisu bila potrebna neka posebna redateljska rješenja: u već zadanoj kafkijanskoj atmosferi priča se vrlo logično kreće od stupanja na tlo obećane zemlje Amerike do kraja junakove sudbine, od Kipa slobode do konačnog iščeznuća negdje u Oklahomi…
Zagrebačko-riječki glumački ansambl, u kojem osim Živka Anočića valja istaknuti Igora Kovača, Oliveru Baljak, Jelenu Lopatić, Davora Jureška, Dražena Mikulića i druge, znalački je izbalansirao glumačku ekspresiju u ohlađeni izraz alijeniranih međuljudskih odnosa. Za Gavellu ovo je još jedna u nizu iznenađujuće dobrih predstava, kakve u tom teatru nisu baš učestale, a za domaće glumište “Amerika” predstavlja standard kvalitete na kakvom trebaju insistirati i uprave drugih kazališta.