Razgradnja tolerancije

Uvjerljiva većina hrvatskih prognanika i izbjeglica (65 posto) slaže se ili se potpuno slaže da Srbima u Hrvatskoj treba dati pravo na njihov jezik i pismo. Od 726 anketiranih, 46,4 posto slaže se da Srbi imaju pravo na svoj jezik i pismo, a s time se potpuno slaže 18,6 posto. S pravom Srba na svoj jezik i pismo uopće se ne slaže 13,8 posto anketiranih, 12,4 posto s time se ne slaže, a 7,7 posto nije sigurno ili ne zna kako bi se izjasnili.

Istraživanje među hrvatskim prognanicima i izbjeglicama nije provedeno u ovoj ili prošloj godini, otkako se pitanje ćiriličnih natpisa na javnim i državnim ustanovama u Vukovaru nametnulo, ponajprije političkim manipuliranjem, kao ključni problem vukovarske, ali i ukupne hrvatske politike. Nije provedeno ni prije desetak godina, ni na početku mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, nego potkraj siječnja i početkom veljače ratne 1992. godine. Provedeno je na vrhuncu ratnih stradanja na relevantnom uzorku prognanika i izbjeglica, koji su uz poginule i ubijene vojnike i civile bili i najveće žrtve rata. Kad je riječ o upotrebi srpskog jezika i pisma u Hrvatskoj, njihovi su stavovi pomirljiviji, multikulturalniji i sukladniji s europskim poimanjem manjinskih prava od stavova koje javnosti nameću Karamarkov HDZ i njegovi trabanti, koji od prošle godine vode rat protiv ćirilice u Vukovaru.

Profesor sociologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Milan Mesić i skupina suradnika istraživanje su proveli u suradnji s Vladinim Uredom za prognanike i izbjeglice, Institutom za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu i Državnim arhivom. Rezultati istraživanja objavljeni su u listopadu 1992. u knjizi “Osjetljivi i ljuti ljudi – hrvatske izbjeglice i prognanici”. Prijedlog istraživačkog projekta prethodno je dobio zeleno svjetlo Odsjeka za sociologiju i Kriznog štaba zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Istraživanje nije provedeno onako kako je zamišljeno i predloženo – kao objedinjeni interdisciplinarni longitudinalni projekt, nego kao jednokratni projekt realiziran u suženom obimu. Unatoč tomu, autori i izdavači smatrali su da su njegovi rezultati vrijedni objavljivanja i publiciranja.

Knjiga “Osjetljivi i ljuti ljudi” sastoji se iz tri dijela. U prvom dijelu, “Izbjeglice – problem svijeta”, sažeto su prikazana globalna povijesna i teorijska pitanja i problemi izbjeglica, dok se drugi dio, “Hrvatske izbjeglice i prognanici”, bavi svjedočanstvima i tipologijom hrvatskih izbjeglica i prognanika. U trećem dijelu, “Rezultati anketnog ispitivanja izbjeglica i prognanika”, objavljeni su rezultati istraživanja o razlozima izbjeglištva/prognaništva i načinu napuštanja prebivališta, o izbjegličko/prognaničkoj situaciji i iskustvima, o ratu i poslijeratnim perspektivama, o povratku i budućem životu Hrvata i Srba na istom prostoru Hrvatske.

Uglavnom zbog nedostatka sredstava, anketiranje prognanika i izbjeglica nije u cijelosti provedeno onako kako je planirano. Od ukupno 726 ispitanika, oko polovine ih je anketirano u Zagrebu, a druga polovina u Sisku, Karlovcu, Umagu, Novoj Gradiški i Frankfurtu. Anketiranjem nisu bili obuhvaćeni prognanici i izbjeglice iz Dalmacije, Like i Baranje. Najviše ih je anketirano iz Istočne Slavonije (46,3 posto), a među njima većina je bila iz općine Vukovar. Dio anketiranih bili su i bivši logoraši iz srpskih logora. Gotovo polovina ispitanika (47,4 posto) za vrijeme anketiranja bila je smještena u hotelima i odmaralištima, 37,7 posto bilo ih je smješteno kod nepoznatih ljudi, u sportskim dvoranama i sličnim objektima, a 14,3 posto kod rodbine i prijatelja.

Od 20 stavova o uređenju položaja srpske manjine u Hrvatskoj koje su istraživači ponudili anketiranim prognanicima i izbjeglicama, osim prava na jezik i pismo, većina anketiranih podržala je i pravo na vjeru (85,1 posto), pravo na predstavništvo u Saboru (50,8 posto) i stav da Srbima u Hrvatskoj treba dati ista prava koja Hrvati imaju u Srbiji (75,2 posto). S priznavanjem kulturne autonomije Srba suglasilo se 46,1 posto anketiranih.

Prije istraživanja, njegovi autori očekivali su da se pitanje o suživotu Hrvata i Srba može pokazati bespredmetnim, barem u trenutku anketiranja, jer su bili svjesni neposrednog iskustva anketiranih, a očekivali su i da će njihovi stavovi biti potpuno isključivi. Pokazalo se, međutim, zapisao je Milan Mesić, da “unatoč svemu protjerana Hrvatska nije u cijelosti izgubila civilizacijske vrednote tolerancije kulturne različitosti”.

Na osnovu rezultata istraživanja, autori su identificirali barem dvije tipične reakcije na neizbježno pitanje o mogućnostima zajedničkog života nakon rata: “Prvi tip odgovora čine stavovi koji odbacuju svaku mogućnost ne samo suživota i zajedničkog života nego naprosto bilo kakvog života na istom prostoru. U drugi tip spadaju ljudi koji prihvaćaju neminovnost opstanka oba naroda na istim prostorima. Oni su spremni tolerirati postojanje srpske zajednice u Hrvatskoj (isključujući, dakako, iz nje ratne zločince), pod jedinim uvjetom da sami mogu mirno živjeti na svoj način. Ovdje možemo dalje razlikovati one koji misle na svojevrsni paralelni život dviju nacionalno-kulturnih zajednica, od onih koji ovo pitanje naprosto ostavljaju vremenu, a sami su spremni ponovno založiti svoju dobru volju i toleranciju.”

Istraživanje je, naravno, registriralo i najradikalnije stavove prognanika i izbjeglica kad je riječ o mogućnostima poslijeratnog suživota. Trećina anketiranih (35,2 posto) složila se tako sa stavom da sve Srbe treba protjerati iz Hrvatske, 31,3 posto smatralo je da ih treba odvojiti da žive u posebnim područjima, a gotovo polovina anketiranih (49,7 posto) složila se sa stavom da Srbe iz Hrvatske treba iseliti i zamijeniti ih Hrvatima iz Vojvodine.

Na tragu tih, ipak manjinskih, radikalnih stavova, Tomislav Karamarko je, otkako je preuzeo kormilo HDZ-a, najprije nasrnuo na pravo Srba na političko predstavništvo (jer mu je koalicija sa srpskim političkim predstavnicima u prošlom mandatu bila ponižavajuća), sada potiče i predvodi rat protiv njihova prava na jezik i pismo, a ako nastavi u tom smjeru, mogli bi uslijediti i zahtjevi za poništenjem prava Srba na svoju vjeru. Ta je prava Srbima i u ratnim uvjetima bila sklona priznati većina hrvatskih prognanika i izbjeglica. No u debelom miru Karamarkov HDZ poveo je križarski rat protiv njih, s ciljem da posredno prinudi Srbe, pogotovo one iz istočne Slavonije, na brže i masovnije iseljavanje iz Hrvatske.

Kad već nema alternativne ekonomske i druge programe kojima bi smijenio lijevo-liberalnu koaliciju s vlasti i izvukao zemlju iz krize i recesije, Karamarkov HDZ odlučio je gazeći prava Srba i drugih manjina osvojiti vlast, najprije u Vukovaru, a potom i na državnoj razini. U Vukovaru mu je, istina s tijesnom većinom, to uspjelo, što će ga dodatno motivirati da s protusrpskom i protumanjinskom politikom, u ovoj ili onoj varijanti, pokuša osigurati HDZ-ovu izbornu pobjedu i na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima.