Slovenska top-lista

Desetak dana prije izvanrednih parlamentarnih izbora u Sloveniji, glavni favoriti za relativnoga izbornog pobjednika su Stranka Mire Cerara (SMC) i SDS JanezaJanše. Po anketama, u blagoj je prednosti Stranka Mire Cerara, koja je svoju osnivačku konvenciju održala u prvim danima lipnja, mjesec dana prije izbora. Ako se izborne prognoze ostvare, pobjeda SMC-a bit će krunski dokaz o dubini krize koja već čitavo desetljeće hara slovenskim stranačkim političkim sustavom, pogotovo na njegovu lijevom i centrističkom spektru. I dok se glavne konzervativne stranke u anketama kako-tako drže oko svojih rezultata s prošlih izbora, socijaldemokratske i liberalnodemokratske stranke suočavaju se s personaliziranom izbornom konkurencijom koja mrvi njihovo izborno tijelo i potiče ga da od izbora do izbora svoje povjerenje prebacuje na nove političke čudotvorce koji im obećavaju stručno, etično i pravično iskorjenjivanje svih bolesti koje haraju slovenskim tranzicijskim društvom.

Ugledni pravni stručnjak i profesor prava na ljubljanskom sveučilištu Miro Cerar nije prvi ni jedini koji se u izbornu utrku upustio s naglašeno personaliziranom izbornom listom i osobnim jamstvom da će slovensku politiku preplaviti stručnošću i etičnošću, kako bi Sloveniju usmjerio prema državi blagostanja. Na prošlim izborima pobijedila je Lista Zorana Jankovića – Pozitivna Slovenija. Značajnu ulogu u parlamentu dobila je i Građanska lista Gregora Viranta. Uz njih će se na ovogodišnjim izborima natjecati i Savez Alenke Bratušek i stranka Vjerujem Igora Šoltesa. Nakon lokalnih i regionalnih izbora, nezavisne i nestranačke liste preplavile su i parlamentarne izbore na nacionalnoj razini.

Nesposobnost političkih stranaka da u uvjetima unutarstranačke demokracije kreiraju optimalne programe, projekte i kandidate koji su sposobni realizirati ih s pozicije vlasti, potaknula je manje-više jake političke figure iz stranačkih redova da sa skupinama svojih istomišljenika biračima ponude uglavnom meritokratske projekte upravljanja državom i društvom, začinjene obećanjima da će iskorijeniti korupciju i stranački klijentelizam te u politiku ugraditi etičke standarde, dokinuti stare i nove ideološke podjele, uspostaviti pravnu državu i pravičnost, osigurati održivi razvoj koji omogućuje inovativnost, znanje i javno-privatno partnerstvo, te svim građanima osigurati temeljna ljudska prava i slobode, socijalnu i ekonomsku sigurnost i međugeneracijsku solidarnost.

Stranka Mire Cerara i njezin lider na ovogodišnje izbore izlaze sa sličnom ponudom. Cerarova prednost u odnosu na druge “sam svoj majstor” kandidate je to što na izbornu političku scenu nije stupio nakon što se do nje probio kroz sito neke od političkih stranaka ili poslije stranačkih raskola, nego je na nju kročio mimo političkih stranaka i njihovih vodstava, igrajući i na kartu gađenja prema strankama i njihovim liderima, što se u uvjetima dugotrajne krize i recesije kao epidemija širi među biračima. Držeći distancu prema svim političkim strankama i dosadašnjim političkim elitama, Cerar zasad uspješno izbjegava izjasniti se o tome s kojim će strankama postizborno koalirati, a jedinu ogradu postavlja prema onima na čijem čelu traju lideri kompromitirani u korupcijskim aferama; ako ih se riješe, i one su mogući koalicijski partneri.

Aktualnu situaciju u Sloveniji Cerar boji crno-sivim tonovima, nudeći joj šareniju i svjetliju budućnost pod njegovim vodstvom, uz malu pomoć njegovih stručnih i etičnih prijatelja i istomišljenika. Formula za bolju slovensku budućnost je jednostavna: s jedne strane konzervativna državotvorna zaštita i promocija nacionalnih interesa, a s druge socijalna sigurnost i zaštita ljudskih prava i sloboda. Vezivno tkivo je razvijeno gospodarstvo temeljeno na održivom razvoju, znanju, inovacijama, javno-privatnom partnerstvu, pravednoj i poštenoj privatizaciji i društveno odgovornom poduzetništvu. Ista ili slična predizborna obećanja i najave slovenski su birači mnogo puta do sada čuli i od kandidata sa stranačkih lista i od kandidata s personaliziranih nestranačkih izbornih lista. Predizborne ankete sugeriraju da relativna većina slovenskih birača ovaj put vjeruje da će Miro Cerar i njegova stranka doista i ostvariti obećano.

Sudeći po zbivanjima na slovenskoj stranačkoj i ukupnoj političkoj sceni, i Hrvatska se kreće u istom smjeru. I u njoj se, naime, nestranačke i nezavisne izborne liste predvođene jakim političkim figurama probijaju s lokalnih i regionalnih izbora i razina vlasti na parlamentarne izbore i prema državnim tijelima vlasti. Zasad nisu imale uspjeha poput Jankovićeve Pozitivne Slovenije ili onoga koji izborne ankete prognoziraju Stranci Mire Cerara. Nakon sukoba u HNS-u, Dragutin Lesar je osnivanjem Hrvatskih laburista, koje je prekrio svojim likom i djelom, na prošlim parlamentarnim izborima polučio zavidan rezultat, ali se već u ovom mandatu potrošio. Profesor ekonomije Ljubo Jurčić uporno pokušava sa svojom meritokratskom izbornom listom ući u parlament, ali u tome ne uspijeva. Osnivanjem ORaH-a, bivša SDP-ovka Mirela Holi, čini se, nije ni slutila da će požnjeti masovnu podršku SDP-ovih, ali i drugih lijevoliberalnih birača, prije svega zbog svoje vjerodostojnosti i pozivanja na program Kukuriku koalicije s kojim su pobijedili na prošlim izborima, a od njega uglavnom odustali čim su se dočepali vlasti. Milan Bandić najavljuje da će uspješan pohod njegove izborne liste na Zagreb, krcate nestranačkim stručnjacima, ponoviti i na sljedećim parlamentarnim izborima i preuzeti upravljanje državom te pokazati političkim strankama i njihovim liderima kako se to uspješno radi. Na isti je pohod upravo krenuo i Radimir Čačić, nudeći se biračima ponajprije kao uspješan gospodarstvenik i menadžer, a tek potom kao političar kojemu se politika i političari uglavnom gade.

Pojava političara čudotvoraca i eksperata sa svojim nezavisnim i nestranačkim izbornim listama logičan je slijed rigidnih procesa koji prevladavaju u hrvatskim političkim strankama od njihova osnivanja. Sve dok u njima prevladava stav da je izbor stranačkih čelnika tajnim glasanjem između jednog ili više kandidata vrhunac unutarstranačke demokracije, i u Hrvatskoj će klijati i rasti nezavisne i nestranačke izborne liste koje će kreirati jake političke i javne osobe ili one koje umišljaju da imaju magnetnu snagu za privlačenje birača. Jer i političkim strankama zapravo vladaju lideri sa svojim listama sljedbenika i istomišljenika.

Tomislav Karamarko se s dobro organiziranom skupinom istomišljenika ušetao u HDZ, gotovo preko noći preuzeo najveću hrvatsku političku stranku i već je uredio uglavnom sukladno svojim političkim vizijama i stavovima. Zoran Milanović upravo privodi kraju slično zavođenje reda u SDP-u. Višegodišnje klackanje HNS-a između liberalizma Vesne Pusić i narodnjaštva Radimira Čačića okončano je Čačićevim izbacivanjem na ulicu, na kojoj sada okuplja svoje sljedbenike kako bi se vratio u vrhove državne vlasti.

Političke stranke su izgubile sposobnost mobiliziranja ljudi, koji prepoznaju znakove vremena i sposobni su pokrenuti društvene procese što će građanima osigurati bolji život, a Hrvatsku uvesti među države iz kojih njezini građani ne bježe glavom bez obzira u potrazi za poslom i mirnijom i sigurnijom egzistencijom. Zato je samo pitanje vremena kada će se i u Hrvatskoj, kao što se upravo događa u Sloveniji, u vrhove političkih elita početi, mimo stranaka, probijati stvarni ili lažni politički čudotvorci, nudeći se kao spasitelji i promotori razvojnih procesa koji će zemlju izvući iz tranzicijske krize u kojoj je duboko zaglibila.