Vidovdan bez mudrosti

Srbija je valjda jedina zemlja u Evropi koja nije obilježila stogodišnjicu od početka Velikog rata: u Sarajevo državni vrh nije htio ići, u Srbiji tek osmišljavaju kako će i čime to obilježiti, pa je odluka pala da premijer Aleksandar Vučić ide u Višegrad, točnije da otvori Andrićgrad čiji je neimar i vlasnik Emir Kusturica, a da predsjednik Tomislav Nikolić ode na Gazimestan.

Formalni razlog da se ne ide u Sarajevo obojica su (i njihova svita, kao i neizbježni Milorad Dodik) našli u tabli koja stoji na sarajevskoj Vijećnici i koja kaže: “Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!” Vučić je izjavio da “ne može stajati pored table gdje se govori o srpskom fašističkom agresoru” (nekoliko dana kasnije je dodao da nije bio ni pozvan u Sarajevo), dok je Nikolić rekao: “Tako ne možemo da se mirimo.”

Tradicionalna (radikalska) uvrijeđenost ni ovoga puta nije nagnala vođe da progutaju knedlu i odu u subotu u Sarajevo, pa možda i da se suoče sa svojom vlastitom ulogom u svemu tome. Obojica su, sa svojim političkim ocem Vojislavom Šešeljem, podržavali rat u bivšoj Jugoslaviji, Vučić je čak neko vrijeme i “novinario” na Palama, obojica su podržavali i granatiranje Sarajeva koje su obavljali tko drugi nego – “srpski ratni zločinci”. Činjenice kažu da je Haški tribunal osudio zapovjednike Vojske Republike Srpske zbog opsade Sarajeva, Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomira Miloševića na 29 godina zatvora, dok se za opsadu Sarajeva u Haagu, između ostalih, sudi i Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Dakle Vučić se zaputio u Višegrad, gdje je s Kusturicom i Dodikom prerezao crvenu vrpcu i otvorio Andrićgrad. Nešto je prozborio o poštovanju svih drugih, o razvoju u miru, o tome da “nikom drugom nikakvo zlo ne želimo”, te je pohvalno zborio o značaju Andrićevog instituta koji može računati i na neki novac iz Srbije, jer će isti biti “neka vrsta vodilje i kritike svega onoga što radimo”. Bilo je tu liturgije i patrijarha i osveštanja crkve, ministara i akademika Matije Bećkovića, zborova i svega, velikih Dodikovih misli koje su već odavno kliše (“Srbija je ime, a Republika Srpska prezime”), a “najveći srpski praznik Vidovdan” bio je “suviše veliki da (Vučić) izgovori ijednu lošu i ružnu reč o malim ljudima”, a sve glede teorija zavjere protiv njega i njegove vlade, kojima je javnost izložena već mjesecima.

Nitko se nije sjetio, barem nismo to čuli ni čitali u izvještajima iz Andrićgrada, da umjesto lupetanja o slobodarskim idejama i bezgrešnom narodu, na trenutak pogne glavu zbog nevinih žrtava u ratnom Višegradu: logora, klanja i bacanja ubijenih u Drinu, silovanja, spaljivanja 70 višegradskih muslimana u jednoj kući 14. lipnja 1992. godine… I tu imamo haške činjenice: 1999. godine za zločine (ne samo) u Višegradu na doživotnu robiju je osuđen Milan Lukić, vođa “Belih orlova” i “Osvetnika”, a njegov rođak Sredoje Lukić dobio je 30 godina zatvora.

No prošlost ipak nisu izbjegli, ni Vučić ni Nikolić: predsjednik je na Gazimestanu prekinut zvižducima i uvredama, čak je na binu doletjela i jedna petarda. “Izdali ste Kosovo”, “Tomo, Šiptaru”, orilo se iz skupine mlađih ljudi, od kojih su neki imali i oznake desničarsko-fašističkih organizacija, dok je druga skupina klicala predsjedniku i Srbiji. Ništa nije pomoglo što je on pokušao smiriti situaciju riječima “Svi smo mi Srbi”, nije ih impresioniralo čak ni to što je upozorio Albance koji na Kosovu grade kuće da ih grade na – srpskoj zemlji. Policija nije intervenirala, a Nikolić se na kraju obratio mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju Radoviću i rekao da im oprašta, jer em ne znaju što rade, em su “to sve srpska deca”. I još: “Pokušao sam da im objasnim, ali Srbija je to.”

Dok se Vučić družio s Kusturicom u Andrićgradu, a Nikolić trpio zvižduke na Gazimestanu, u Beogradu su se okupili radikali. Njih oko tisuću poručilo je da “ono što je nekada bio izdajnik Zoran Đinđić, danas je izdajnik Aleksandar Vučić”, te da je povratak Šešelja sve izvjesniji i da – kako reče zamjenik predsjednika radikala Nemanja Šarović – poručuju Vučiću da ne pomišlja da hapsi Šešelja kada se vrati. “Neka se seti kako su prošli svi oni koji su hapsili Šešelja, od Tita do Đinđića.” A kada se Šešelj vrati, zna se, krenut će u obaranje “dosovskog režima” i “izaslanika haškog kazamata”; potpredsjednik SRS-a Milorad Mirčić zaprijetio je pak Vučiću i Nikoliću da se “ono što rade pamti i bit će im vraćeno”.

Odmah se digla dreka: istaknutiji naprednjaci osudili su prijetnje i uvrede kao da to dosad nije viđeno na srpskim gradskim i drugim trgovima i kao da do pred koju godinu nisu svi zajedno – dok jedan dio njih nije postao napredan – proglašavali izdajnicima sve koji nisu bili u radikalskom toru. Uostalom, valja se prisjetiti i toga da je Šešelj dobrovoljno u Haški tribunal otišao malo prije atentata na Đinđića u ožujku 2003., obećavši “krvavo proljeće” u Srbiji, a da je Tomislav Nikolić na jednom radikalskom skupu 23. veljače te godine rekao: “Ako neko od vas, u idućih mesec ili dva, vidi Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom” (Đinđić je tih dana, zbog povrede noge, hodao pomoću štaka).

U kontekstu cijele priče su i Vidovdan i njegova simbolika, o čemu se raspredalo ovih dana, ali najzanimljiviji je pristup profesora Radoša Ljušića, direktora Službenog glasnika, koji izdvaja tri najvažnija Vidovdana: kosovski (1389.), sarajevski (1914.) i beogradski (2001.) i tri vidovdanska heroja, Miloša Obilića, Gavrila Principa i Slobodana Miloševića, koji je 2001. upravo na taj dan izručen Haškom tribunalu. “Sva tri vidovdanska događaja ostavila su neizmerne posledice po srpski narod”, kaže Ljušić za “Politiku” i dodaje da je riječ bila o “Vidovdanima hrabrosti, a Srbima su preko potrebni Vidovdani mudrosti”.

Samo se u posljednjem valja s njim složiti: mudrosti ni na ovaj Vidovdan u Srbiji nije bilo.