Arsenije Jovanović: Čovek se odmetnuo od prirode

Arsenije Jovanović je čarobnjak koji živi na relaciji Beograd – Rovinj. Ovaj kazališni i filmski redatelj, pisac i kompozitor glazbe koju smo mogli čuti i u tri zadnja filma Terrencea Malicka, nedavno je po drugi put dobio nagradu New York Trophy, što je povod za razgovor s ovim svjetski priznatim umjetnikom, prevelikim za sredinu iz koje dolazi.

Upravo ste dobili nagradu New York Trophy…

Da, za “San letnje noći u tunelu Dubovica na otoku Hvaru”. Prošle godine, na istom festivalu, brončani trofej dobio sam za “San jednog automobila”. Moj “Arhipelago Prospero” bio je, dve ili tri godine ranije, među dobitnicima Finalist Awarda, takođe i “Homo politikus vulgaris”, jedno od retkih mojih dela sa izvesnom političkom konotacijom. Možda se u tu avanturu ne bih ni upustio da me nije iritirao glas jednog generala, iritirao u akustičkom smislu, naravno i zbog onoga što je govorio. Nema u celokupnoj prirodi živog stvora koji može tako da krešti kao što mogu ljudi. Pred sam rat nekako, za jedan eksperimentalni program u studiju italijanskog RAI-ja u Rimu nastao je moj “Le Sacre du Mal” sa čudesnom Šilom Konkari. Šila je vrištala, cičala, zavijala, urlala, krkljala, dahtala, davila se, umirala – ali sve to nije bilo tako neprijatno kao što je bio glas onog generala. U to vreme nisam ni pomišljao da bi među mojim narodima moglo doći do nekakvog rata, znao sam da živim na padinama planine-vulkana, ali nisam bio uznemiren. Ustvari, nisam znao da sam uznemiren. Kada je, kasnije, “Le Sacre du Mal” bio repriziran, uvodničar je govorio o mom predosećanju rata. Zašto da ne, i ljudi su životinje, nešto surovije životinje, ali su im mnogi instinkti dobrim delom sačuvani, pa tako i moj. Međutim, to nisu moji prostori, bolje se osećam u pećinama, tunelima, najbolje kada sam udaljen od bilo čije obale, kada sam između otvorenog neba i otvorene vode. Tu su nastali “Liturgija ptica”, “Ostrvo umirućih magaraca”, “Arhipelago Prospero”.

Ne verujem u ideje poveznice

U pripremi vam je knjiga “Rađanje pozorišta”. Komponirali ste, snimali filmove, režirali kazališne predstave. Koja je ideja poveznica vašeg rada?

Ne verujem u ideje poveznice. Možda ih drugi imaju, ja ne. Možda negde u meni, duboko skriven od moje površinske i površne svesti, postoji kakav složeni mehanizam koji usmerava moj rad, moje pisanje, komponovanje, moj rad sa glumcima, kamerama, fotoaparatima, moje kretanje po površini planete, poniranje pod njenu koru. Taj moj komandant o meni zna mnogo više nego što ja mogu znati o njemu. Jesam li Ja On ili je On Ja? Ne dopuštam ni samom sebi da o tome mislim. Kada su me pitali da malo pojasnim “San letnje noći u tunelu Dubovica na otoku Hvaru”, umesto objašnjenja napisao sam pesmu “Tumačenje sna”: Ako nađete zapis o nečijem snu/ napisan davno na poleđini nekog predmeta/ možda na starom ogledalu/ na ramu izjedenog crvima/ na dnu prastare škrinje/ ispod gomile odeće nestalih vlasnika/ zapis jedva čitljiv/ prepišite reč po reč na čemu god hoćete/ i onda/ ako to bude bio kamen bacite ga u vodu/ ako to bude drvo ili papir bacite ga u vatru/ ne strahujte da će voda ili vatra uništiti tragove sna/ tragove sna uništiti može/ jedino prevelika radoznalost/ prokletstvo potrebe da se sve razume do kraja

Ali ponekad nešto i otkrijem, sticajem okolnosti. Moji “Resavska pećina”, “Prazvuk”, “Pećina mojih predaka” ne bi možda nastali da u jednoj postojećoj pećini moji preci nisu u davnini čuvali svoje ovce. A “Rađanje pozorišta” nastalo je iz mojih beležaka iz vremena kada sam bio umetnički direktor Bitef teatra. Ja, međutim, tu knjigu nikada ne bih poželeo da objavim da nisam istovremeno vodio beleške o svojim boravcima na moru. Opet povratak prirodi i iskonu. Pokušavao sam iz sebe istresti nečistoće koje su se u mene uvlačile dok sam boravio u gradu, onako kako se mačke i psi oslobađaju od buva i gamadi. Tu, na obali, ili na vodi, ispovedao sam se nekim drugim božanstvima, ne odričući se Talije. Ako smem da kažem, ja sam mnogobožac. Izvor je velikih nesreća ljudskog roda podavanje jednom božanstvu. “Ja sam Gospod Bog tvoj i nemoj imati drugih bogova osim mene.” Na mnogo štošta se to može primeniti. Čovek se odmetnuo od prirode, previše se udaljio od ptica, riba, leptirova, degenerisao je životinje da bi on bio Gospod Bog njihov. Izvucite iz ovog mog pseudofilozofiranja kakav zaključak, makar to bilo na moju štetu. Greh i inače nije u onome što se izgovori, nego u onome što se misli.

Igra sa stihovima

Kako gledate na status umjetnika u današnjem društvu?

Status umetnika, kažete. Naša su društva rasturena stada ovaca. Da bi postojao koliko-toliko definisan status umetnika, morali bi biti definisani statusi i svih ostalih. Kako ti statusi nisu definisani ili su prividno i lažno definisani, svaka ovca i svaki čobanin i svaki pas čuvar, i svi društveni psi i nepsi, brinu o svom statusu pojedinačno, svako grabi što ugrabiti može. Kome je novac u džepu i pištolj za pojasom, doslovno ili alegorično, taj je najjači među ovcama, pa će pasti najsočniju travu. Umetnik nikada nije imao pištolj za pojasom i uglavnom mu je džep bio prazan. Ovih sam se dana vratio Mikelanđelovim pismima. Muka za mukom, problem za problemom. Ali nije problem o siromaštvu pojedinačnih umetnika i pojedinačnih nosilaca kulture, niti je to finansijsko pitanje, nivo umetnosti i kulture ne podiže se novcem i fondacijama, one često nanose više štete nego koristi. Kultura i umetnost su pitanje duhovnog ozonskog omotača jednog društva, ništa ili skoro ništa se tu preko noći ne može postići. U jednoj zemlji Bliskog istoka donedavno je postojala društvena igra, običaj koji su upražnjavali milioni obrazovanih i neobrazovanih stanovnika, čak i nepismeni ljudi čije je znanje bilo zasnovano na oralnoj tradiciji. Igra se sastojala u tome da prvi učesnik izgovori stih nekog od slavnih nacionalnih pesnika, a sledeći učesnik izgovara stih koji počinje poslednjom rečju stiha koji je izgovorio prvi učesnik. Treći se nadovezuje na drugog, četvrti na trećeg i tako dalje, čovek za čovekom, pesnik za pesnikom. Mi se danas nadovezujemo televizijskim kanalima i kanalizacijama. Ti su kanali i te kanalizacije uništili društvenu igru sa stihovima drevnih pesnika i mnogo štošta drugo i tamo i ovamo. Duhovna ekološka ravnoteža raspada se kao lešina. Kulturni i kvazikulturni kolonijalizam je u punom zamahu. Konkvistadori ne mašu krstom, mašu novcem. Danse macabre, Le sacre du mal. Potrebno je mnogo pameti, mnogo čestitosti i plemenitih namera da se u ovim malim društvima na obroncima planine-vulkana održi kakva-takva duhovna ravnoteža, oslobodi prostor za kulturu i umetnost. Hoćemo li, makar i u šali, da zamislimo igru sa stihovima čiji bi učesnici bili naši ministri za kulturu, i tamo i ovamo, za poslednjih dvadeset ili trideset godina?