Da, premijeru

Premijer Srbije Aleksandar Vučić je alfa i omega u državi: bez njegove dozvole nitko od ministara ne smije ni pisnuti, on dogovara poslove s Arapima bez javnih natječaja, zbog njegove vizije projekta “Beograd na vodi” hitro se mijenjaju urbanistički i ostali planovi, zbog njegovog se hira međudržavni ugovori o prodaji obradive zemlje u Vojvodini drže u tajnosti. Zbog njegovog poimanja demokracije, institucija i procedura – a čini se da je sve to zamrlo u Srbiji – moguće je da, usprkos zaklinjanju na borbu protiv korupcije (u toku je postupak protiv tajkuna Miroslava Miškovića), uskoro na čelo nekih javnih poduzeća budu postavljeni, njegovom željom i milošću, upravo dvojica tajkuna.

Ima tome nešto više od mjesec dana da je Vučić Radio-televiziji Srbije, u jednom od svojih brojnih intervjua, izjavio: “Evo, gospodo, dajte, hoćeš ti, Miodraže (Kostić), hoćeš ti, Mišo (Beko), ko će da uzme železnicu? Evo, vi kažete da ste mnogo sposobniji, ja želim da vam verujem, preuzmite, molim vas, železnicu. Još nisam dobio odgovor.” Odgovor je to bio na razmatranja Poslovnog kluba “Privrednik”, koji okuplja domaće biznismene, a koji su ponudili pomoć Vladi u kreiranju ekonomskih mjera za izlazak iz krize.

Ovih dana stigao je odgovor: Milan Beko rado bi se prihvatio Željeznica Srbije, a “kralj šećera” Miodrag Kostić zasjeo bi na mjesto prvog čovjeka Puteva Srbije; oba ta sistema su u popriličnim gubicima i dugovima.

Milan Beko je predsjednik investicijske holding kompanije Laderna, vlasnik Luke Beograd i većinski vlasnik Večernjih novosti (također u gubicima i dugovima). Sam duguje državi priličan novac (prvenstveno Luka Beograd, oko koje se već godinama sudski spori s gradskom upravom), ali to kao da Vučića ne smeta, jednako kao što ga ne smeta da na svoja putešestvija vodi Željka Mitrovića, vlasnika televizije Pink, ružičastog kanala s nacionalnom frekvencijom koji je godinama među najvećim poreznim dužnicima. Beko je inače godinama blizu vlasti, u jednom trenutku, za vladavine Slobodana Miloševića, bio je ministar zadužen za vlasničku transformaciju (u vladi Mirka Marjanovića). Iz javnosti je nakratko nestao 2000., ali se vrlo brzo vratio i nastavio bavljenje privatnim biznisom. U žižu je dospijevao povodom privatizacije brojnih poduzeća, poput Knjaza Miloša, srpskih mljekara, Bambija, C-marketa, Luke Beograd i Večernjih novosti. Sve te privatizacije pratile su afere, sve ih je preživio kao pobjednik, pa se nerijetko čula sumnja da ima zaštitu politike i političara, jer je financirao većinu stranaka važnih na srpskoj političkoj sceni. Sam Beko izjavljuje beogradskom “Blicu” da ne zna da li će biti izabran, ali nije mogao, kaže, odbiti ponudu premijera Vučića.

– Kao neko ko je toliko ukazivao na probleme u kojima se nalazi srpsko društvo i ekonomija, bio bih krajnje nepošten prema sebi kada bih ovakvu ponudu odbio – kaže Beko i dodaje da ljudi iz biznisa najbolje znaju da je stanje tako loše da se može reći da je Srbija izgubila svoj ekonomski suverenitet.

– Stranke na vlasti u prethodnih deset godina s jedne strane su potpuno privatizovale novčane tokove svih najvećih državnih firmi, a sa druge su sve gubitke tih firmi potpuno socijalizovale. Znači, novac je samo naš, a dugovi su svih vas – izjavio je Beko i nastavio da vjeruje da je ideja premijera Vučića da biznismenima ponudi upravljanje velikim državnim sistemima “početak raskida sa takvom pogubnom politikom”. S obzirom na njegovu aktivnu ulogu u takvoj “pogubnoj politici”, ne treba sumnjati da zna o čemu govori!

Miodrag Kostić, manje “kontroverzan biznismen” od Beka, predsjednik kluba Privrednik, vlasnik MK Grupe, koji je u velike poslove ušao kupujući nekoliko šećerana za 1 (slovima: jedan) dinar, danas se osim proizvodnjom i prodajom šećera bavi i brojnim drugim poslovima – njegova MK Grupa u svom sastavu ima 35 poduzeća. I on je spreman angažirati se: svi oni kojima to obaveze dozvoljavaju, kaže, trebali bi se odazvati pozivu premijera Vučića i “dati svoj doprinos izlasku iz krize”.

Nije to prvi put da se Kostić otvoreno nudi Vučiću, učinio je to ranije na konferenciji “Srbija se okreće ekonomiji – odgovorno zajedno do izlaska iz krize”, kada je ponudio pomoć u upravljanju nekim javnim poduzećima kako bi ih učinio profitabilnim.

– Kada čujem Vučića kako priča, razmišljam da se učlanim u SNS, da pomognem da iznesete nepopularne mere koje ste planirali u restrukturiranju 179 državnih firmi – rekao je Kostić. Da li se već učlanio u naprednjački klub, još nije poznato.

Iz Vlade Srbije još nema informacija hoće li Beko i Kostić doista postati v. d. direktori javnih poduzeća. Naime, prema zakonskim propisima, direktori se biraju javnim natječajima, barem formalno. Ako bi ova dvojica zaista zasjela na direktorske pozicije, bilo bi to u formi vršitelja dužnosti, osim ako svemogući i svemoćni premijer Vučić ne odluči drukčije – pa neće se, pobogu, držati zakona kao pijan plota! Ako je u pitanju njegova visokoumna namjera posrijedi, sve je moguće, iako je Beko prije samo nekoliko mjeseci bio na informativnim razgovorima u Specijalnom tužiteljstvu za organizirani kriminal koje istražuje sporne privatizacije, od Luke Beograd do C-marketa; do Večernjih novosti ni ti državni organi još nisu došli, usprkos tome što u toj privatizaciji ima i Stanka Subotića (koji tvrdi da mu je Beko još dužan silan novac koji mu je posudio) i njemačkog WAZ-a, u čije ime su Bekove firme kupovale dionice tog lista i koji nikada nije te dionice dobio.

Ako se premijeru tako hoće, i “kontroverzni biznismen” može u državnu i javnu službu. Doduše, nije to ništa novo, eno u vlasti onoliko njih koji su optuženi za plagirane doktorate i diplome sumnjivih univerziteta. Disciplina i spremnost na izdržavanje državnog rasipništva vrijede samo za tzv. obične građane, kao i za “domaće” Albance s juga Srbije, pa im je tako u parlamentu, na pitanja o njihovim ljudskim pravima (npr. udžbeniku na materinjem jeziku) premijer Vučić odgovarao tako da je svaku rečenicu završavao time da zastupnik Šaip Kamberi “objasni svojim biračima da moraju plaćati struju”, što su naprednjaci pozdravili burnim aplauzom. Što reče Vesna Rakić Vodinelić, nedostajao je još samo “Šešeljev kamion sa bajatim sendvičima”.