Država položila oružje

Dok je hrvatski sezonski turizam posrtao pod neprijateljskim pritiskom stratusa i kumulonimbusa, Vlada se domislila novoj strategiji eksploatacije naslijeđenih dobara. Umjesto prirodnih ljepota, u fokusu su sada državne grozote: građevinski objekti iz nekih davnih vremena upropašteni brigom aktualnog sistema. Oronuli hoteli, zapušteni tereni i ruinirana odmarališta nude se “na iskaz javnog interesa” za kupnju ili unajmljivanje, u okviru plana “Projekti 100” Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom: ime ove jedinstvene maloprodajne akcije dopadljivo je, zaokruženo i elegantno, pa bi slučajni promatrač morao biti maliciozan poput kumulonimbusa da u njoj prepozna panično rasprčkavanje čak 20 milijuna kvadratnih metara građevinskog zemljišta, a ne “motor za daljnji razvoj jedinica lokalne samouprave”, kao što mu ljubazno sugerira službena obavijest DUUDI-ja.

Motor se, jasno, pali samo iskrom poduzetničke inicijative, pa bi uništene željezare, luke i kulturni centri – stvoreni nekadašnjim društvenim radom – svoju drugu mladost trebali proživjeti kao poligoni za oplođivanje privatnog kapitala. U skladu s dosadašnjim kretanjima tog kapitala po evropskoj periferiji, pretpostavljeni je smjer “daljnjeg razvoja” jasan: umjesto teške industrije slijedi nam laka zabava, umjesto tvornica ugostiteljski centri, umjesto luka luksuzne marine. Zgodna se simbolika, utoliko, zgusnula u podatku da čak šezdeset i šest od stotinu građevina iz Vladinih malih oglasa za velike poduzetnike spada u kategoriju “bivših vojnih objekata”.

Teško je, zbilja, smisliti ljepšu i precizniju metaforu hrvatske tranzicije: na arhitektonskim razvalinama nekadašnje vojne sile niknut će bungalovi i renovirane vile, vesele turističke atrakcije zamijenit će manevarske akcije. Baš ondje gdje je upokojeni jugolevijatan nekada demonstrirao snagu i moć, sadašnja se država diskretno povlači i prepušta teren za igru privatnim ulagačima. Naposljetku, vremena kolektivne vojne obaveze i kulta armije nepovratno su iza nas; uloga državnog aparata ne sastoji se više u tome da glomaznom artiljerijom prijeti vanjskom i unutrašnjem neprijatelju, nego da osigura prostor za ulaganje stranom i domaćem investitoru. I zato je pretvaranje vojarni, aerodroma i političkih škola u infrastrukturnu podlogu za maštovite poslovne vizije tek amblem novoga doba, u kojem je država doslovno položila oružje i priznala da nije dorasla raspolagati vlastitom imovinom: sada se polako svodi na servisnu službu kapitalističke klase, jedinog pouzdanog garanta razvoja i inovativnosti.

Sasvim slučajno, baš na dan kada nas je Državni ured za upravljanje državnom imovinom obavijestio da nije sposoban upravljati državnom imovinom, u “Guardianu” je izišao zanimljiv komentar kembridžskog profesora Ha-Joon Changa, autora nekoliko popularno pisanih naslova heterodoksne ekonomije, čije su “23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu” nedavno prevedene i kod nas. Chang ukratko rekonstruira manje-više poznatu povijest masovnih neoliberalnih privatizacija u posljednje tri i pol decenije, ali potom navodi i niz gotovo nepoznatih primjera efikasnog državnog poslovanja u zemljama koje važe za utvrde slobodnog tržišta, poput Singapura ili Južne Koreje. Posebno je, međutim, interesantan onaj posljednji: “Zasigurno najuspješnija državna firma u ljudskoj povijesti je vojska Sjedinjenih Američkih Država. Ona je gotovo samostalno uspostavila suvremenu informacijsku ekonomiju. Razvoj kompjutera inicijalno je financirala vojska SAD-a; mornarica je financirala istraživanja iz kojih je proizišao izum poluvodiča; Agencija za napredne istraživačke programe razvila je Arpanet, mrežu koja je omogućila internet…” Popis inovacija nastalih u američkom vojnom pogonu uvelike dakle nadmašuje maštu čak i najambicioznijih privatnih investitora; sve ono na čemu će globalni heroji poduzetničke kreativnosti poput Billa Gatesa ili Stevea Jobsa kasnije zarađivati milijunske profite utemeljeno je i stvoreno javnim sredstvima poreznih obveznika, usmjerenima unutar državnog aparata.

Changu bi se, doduše, moglo prigovoriti da američka armija vjerojatno nije najpoželjniji saveznik u argumentacijskim obračunima, pa čak ni kada pomaže da se spektakularno razruše uvriježene predodžbe o nesposobnoj, tromoj državi i inovativnim, energičnim poduzetnicima. Ako cijenu znanstvenog i tehnološkog razvoja određuju krvave okupacije, vojne intervencije i milijuni mrtvih, onda je možda zaista bolje – glasi taj argument – rasprodati sve “bivše vojne objekte”, pa se posvetiti zabavi i turizmu. Iz hrvatske perspektive, međutim, nevolja je u tome što rasprodaja ovdašnje vojne imovine nije posljedica demilitarizacije ni simbol pacifizma, nego označava tek promjenu funkcije oružanih snaga; ta promjena, opet, vjerno odražava položaj zemlje na periferiji. “Naši” vojnici još uvijek, naime, ratuju, ali sada kao poslušni maleni pomagači velikog američkog brata, autsorsani pod zastavu NATO-saveza i poslani u Libiju, Afganistan ili gdje već zatreba. I dok privatni kapital bude u Hrvatskoj brisao posljednje tragove jedne armije koja je pokušala okupirati ovu zemlju, ti će vojnici i u naše ime okupirati neke strane krajeve. Jer takav je život na periferiji, što da se radi: kod kuće prodaješ ono što nisi izgradio, a po libijama rušiš zato što si se prodao.