Gideon Levy: Današnji Izrael nije pravedna država

kolumnist je uglednog izraelskog lista “Haaretz”, poznati pripadnik tamošnje ljevice i autor knjiga o izraelskoj okupaciji Zapadne obale i blokadi Pojasa Gaze. U karijeri je bio reporter radija izraelskih oružanih snaga i pomoćnik Šimona Peresa tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, dok je budući predsjednik države bio vođa laburista. Levy zastupa, za većinsko javno mnijenje u Izraelu, heretičke antiratne stavove i zagovara dogovor s Hamasom i Palestincima u cjelini, te smatra da rješenje bliskoistočnog sukoba leži u uspostavi zajedničke dvonacionalne države dvaju ravnopravnih naroda.

– Proteklih mjeseci dogodilo se niz stvari koje su vodile ratu i narušile postojeći status quo. Na Zapadnoj su obali ubijena tri Izraelca. Na to je Izrael objavio rat Hamasu na Zapadnoj obali, uhapsio preko petsto njihovih aktivista i ponovno zatvorio pedeset onih koji su bili pušteni u sklopu dogovora oko razmjene vojnika Gilada Šalita. U Gazi se prestalo s isplatom plaća za četrdeset tisuća radnika. Također, Izrael je bojkotirao ujedinjenu vladu Fataha i Hamasa. No prije svega, radi se o prekidu tzv. mirovnih pregovora još prije dva mjeseca. Hamas nije mogao prihvatiti ukupan razvoj događaja i počeli su s ispaljivanjem raketa – kaže na početku razgovora za “Novosti”.

Održavanje statusa quo

Što je cilj premijera Benjamina Netanjahua u aktualnom napadu na Gazu? Uništeno je mnogo tunela, spominjao se i uvjet potpunog razoružavanja Hamasa, međutim nije vjerojatno da je sigurnost Izraela moguće postići vojnim putem?

Osnovni cilj Izraela je održavanje statusa quo, a to znači održavanje okupacije Zapadne obale, blokade Pojasa Gaze i sigurnosti u Izraelu. Kada je taj status quo narušen Hamasovim raketiranjem, pokrenuta je ova akcija. Njeni su se neposredni ciljevi mijenjali: najprije se govorilo o miru za Izrael, nakon otkrića tunela akcija je postala rat protiv tunela. Kada oni budu uništeni, vojska će se povući, ali to neće donijeti nikakvo rješenje. Uništenje tunela jest uspjeh s izraelskog gledišta, ali da bi se tuneli uništili, za to ne ubijate gotovo dvije tisuće ljudi, uglavnom civila. Vrlo brzo će doći do iste situacije, blokada Gaze će se nastaviti na jedan ili drugi način i za nekoliko godina započet će novi krug krvoprolića.

Dakle ovaj rat je sredstvo izraelske države da omogući nastavak okupacije i kolonizacije Zapadne obale?

Da, to je apsolutno tako.

U jednom tekstu tvrdite da Hamasovi zahtjevi – na prvom mjestu kraj blokade Gaze – uopće nisu nerazumni?

Nisam pobornik Hamasa. Ali ako bi se, umjesto da ih samo bombardirate, poslušalo što oni traže, jasno je da je riječ o pravednom zahtjevu. Glavni zahtjev je prekid blokade, a nema ničeg što bi bilo pravednijeg od toga. Nakon 47 godina okupacije i sedam godina opsade, stanovništvo Gaze zaslužuje slobodu i normalan život, a Izrael im nema pravo to uskratiti.

Što će biti posljedica ovog rata za ukupne izraelsko-palestinske odnose? Postoji li mogućnost novog ustanka na Zapadnoj obali?

Trenutačno ne izgleda kao da tamo postoji energija za novu intifadu, bilo je tek sporadičnih prosvjeda. Međutim, taj ustanak će sigurno doći jednog dana i možda će biti usmjeren i protiv Palestinske samouprave i predsjednika Mahmuda Abasa, jer je Palestincima na Zapadnoj obali jasno da on ne može postići apsolutno ništa.

Kako se rat doživljava u izraelskom društvu? Po pisanju medija čini se da vlada neka vrsta apsolutne ratne histerije, njemački je “Die Tageszeitung” pisao da na ulicama Haife desničari skandiraju “ljevičare u plinske komore”, a vi zbog svakodnevnih prijetnji Tel Avivom hodate s tjelohraniteljem?

Ne bih to nazvao histerijom, ali svakako je riječ o radikalizaciji i odsustvu bilo kakve tolerancije na bilo kakvu kritiku ili makar alternativno gledište na ovaj rat. Većina Izraelaca rat podržava. Na izražavanje drugačijih stavova reagira se agresijom, a identifikacija s palestinskom patnjom i agonijom doživljava se kao čin izdaje. Vrlo je teško zastupati stavove suprotne od većinskih. Osim primjera koje ste naveli ima i drugih – ljudi ne idu na prosvjede jer se boje da će biti pretučeni.

Moralno sljepilo

Mislite li da bi, zbog bombardiranja Gaze tijekom kojeg su, kako su naveli i visoki dužnosnici UN-a, izgleda počinjeni ratni zločini, Izrael mogao dospjeti u međunarodnu izolaciju?

Imidž Izraela je loš i sada je postao još gori, ali vodeći europski i američki političari još ga uvijek podupiru, pa čak i ovaj rat. Ne vidim da će doći do konkretnih političkih akcija.

Postoji li u društvu svijest o tome da izraelska vojska, čini se, vrši ratne zločine?

Ne samo da nema svijesti o tome, nego vlada potpuna indiferentnost prema stotinama ubijene djece i ostalih palestinskih civila. U nekim dijelovima društva čak postoji određeno zadovoljstvo i uživanje zbog tih patnji. Na nesreću, izraelskim društvom vlada potpuno moralno sljepilo.

Zašto je mirovna inicijativa američkog državnog tajnika Johna Kerryja izazvala tako žestoke kritike u izraelskim medijima i javnosti?

Kada gledate kako se neke stvari odvijaju, nije vam jasno tko je supersila, a tko država koja zapravo potpuno ovisi o SAD-u, jer izgleda kao da je obrnuto i kao da Izrael ima ogroman utjecaj na SAD. Konačno, Izrael ga je mnogo puta brutalno kritizirao. Vladi je ovog puta bilo neprihvatljivo da je Kerry prvo razgovarao s Arapima, odnosno o prijedlogu Katara, Turske i Hamasa, a potom došao u Izrael. Time je promijenio dotadašnja pravila igre, jer je desetljećima vladalo pravilo da se najprije dogovori sporazum prihvatljiv Izraelu, koji bi se potom diktirao Palestincima.

Izjavili ste da više ne vjerujete da je bliskoistočni sukob moguće riješiti na način “dvije države za dva naroda”. Što bi bila alternativa i ne bi li ti značilo kraj izraelske države, barem u njenom sadašnjem obliku?

Čitavog sam života podupirao rješenje o dvije države, ali mislim da s pola milijuna naseljenika na Zapadnoj obali to više nije moguće i ne vidim kako bi se to moglo dogoditi. Vrlo jednostavno, ako to nije moguće, ostaje vam samo rješenje s jednom državom. A ona može biti ili ovakva kakvu imamo posljednjih 47 godina, s jasnim aparthejdom na okupiranim područjima, ili istinska demokracija dvaju ravnopravnih naroda. Istina je da se uz sadašnje izraelsko vodstvo to neće dogoditi, ali drugog rješenja nema. Većina Izraelaca smatra da bi to bio kraj njihove države, ali ja ne vidim stvari tako. Želim živjeti u slobodnoj zemlji i nije mi stalo do toga hoće li se ona zvati Izrael ili će imati neko drugo ime, bitno je da je riječ o pravednoj državi. Zemlja u kojoj su milijuni Palestinaca obespravljeni nije pravedna, a Izrael je uspostavljen s idejom pravednog društva.