Glasom prema vrhu
Sedam dana
Ja sam evidentno jedan prelivoda – kaže Ćiro Blažević u razgovoru s Petrom Vlahovom, voditeljem emisije “Sedam dana”. Ćiro priznaje da u posljednje vrijeme navija Hajduk, a protiv Dinama. Svatko tko zna njego lik i djelo, zna da se priznanje odnosi i na širi kompleks “bitka i vremena” – Ćiro, to je drugo ime za prelivodu, on je emeritus tih ezoteričnih znanja. U studiju vidimo i doktoricu Nelu Sršen. Petar Vlahov jednom je izjavio: “Želim lijepo izgledati, pa u trgovinama s kozmetičkim preparatima potrošim i više od tisuću kuna na mjesec. Kada uđem u jednu od njih, osjećam se kao da ću se onesvijestiti od sreće.” Čini se da ta vrsta nesvjestice nije strana ni doktorici Sršen.
Slijedi veliki prilog o Livnu i Livnjacima. Reporter kaže da postoje tri Livna: jedno je u Livnu, drugo u Hrvatskoj, treće u svijetu. U nizu znamenitih i zaslužnih Livnjaka reporter spominje jednog Šukera, drugog Šukera, jednog i jedinstvenog Miloložu, jednog Rimca, drugog Rimca, Šiška i Propadala. Edu Popovića, Željka Maganjića i slične ne spominje, oni se iz tog kuta gledanja ne vide. “Livnjaci ne kriju da su ponosni na svoj kraj”, zaključuje reporter. Toliko su ponosni da iz njega bježe glavom bez obzira. Možda bi Livnjaci malo manje gledali u daljinu da malo porade na širini? Šteta što nam novinar nije detaljnije objasnio ovaj paradoks. Nama se čini da bi možda bilo bolje da se malo više srame, a da ostaju u njemu – ali tko zna bolje, široko mu polje.
Dnevnik 3, HTV
Često se pitamo što je istina a što laž i kome vjerovati, kaže Miro Aščić, a Jelena Jurišić odgovara da više nemamo pravo novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Slijede primjeri: zapadni mediji nazivali su Asada diktatorom a sirijske pobunjenike borcima za slobodu; ruski mediji obrnuto. Za događaje na Majdanu zapadni su mediji okrivili specijalne proruske postrojbe, Berkut, dok su Rusi okrivili strane plaćenike koji su ubijali prosvjednike. Malezijski avion tretiran je na isti način: na Zapadu su odmah znali da su ga srušile (pro)ruske snage, Rusija je prokazivala vlasti u Kijevu. “Svi mediji lažu, kako zapadni i ukrajinski tako i ruski”, kaže dr. Jurišić. No oni su u ratu – ali zašto lažu hrvatski mediji? Manipulacija ide daleko, a spremnost navijačkih medijskih plemena da je prihvati zapanjuje. Nedavno je jedan njemački satirički portal objavio “ispovijest” ukrajinskog pilota koji je “priznao” da je srušio malezijski avion mitraljeskom vatrom. Vijest su prenijeli brojni (proruski) portali, iako je site na kojemu je “vijest” objavljena jasno označen kao satirički, a intonacija teksta očita. Mnoge “vijesti” koje objavljuju naši mediji nalik su na satiru. Jedan naš dnevni list otkrio je da su Rusi odmah uhapsili posadu raketnog sustava, odvezli ih u Rusiju i tamo – strijeljali. Kao da smo sjeli u vremeplov i otklizali u vrijeme velike čistke 1938. Donekle je jasno da je istina prva žrtva kod zaraćenih strana, ali strast nekih domaćih medija u pronatovskoj propagandi izaziva koliko zaprepaštenje toliko i gađenje. Ako su tako voljni lagati o stvarima koje ih se izravno ne tiču, koliko tek lažu o stvarima koje ih se tiču? “Teško je imati točnu informaciju ako se informirate iz četiri izvora, ali samo iz jednoga je nemoguće”, kaže Jelena Jurišić, i to je problem s kojim ćemo se nositi dugo u noć, u zimsku bijelu noć…
Grčki otoci, HTV
I najbolji uvozni proizvod Hrvatska televizija može napraviti – boljim! Dokumentarna serija “Grčki otoci” (“Greece! The Islands”) izvrstan je reprizni izbor za ljetna jutra, jer je osim slika rodnog mjesta Evrope (Peloponez, Kreta, Arkadija…) i refleksa osunčane mediteranske misli, ugodnom čini još nešto posebno – glasovi HTV-ovih spikerica. Glas Helene Knezić (koja uz pomoć Doris Vučković čita tekst) jedan je od onih otmjenih, svečanih, sugestivnih, ozbiljnih, višedimenzionalnih, himničnih tonova, koji su kroz desetljeća pažljive selekcije od Televizije Zagreb, a potom i HTV-a napravile hram istinske kulture, nešto što komercijalne televizije ne samo da nikada neće dostići, već nikada neće ni pokušati. Komercijalne televizije u prvom planu imaju stas i mladost, o glasu uglavnom ne vode puno računa, a tamo gdje ga smatraju bitnim, kao u foršpanima za filmove, stvar izgleda užasavajuće (najave filmova na Novoj TV, koje žele biti dramatične, uspijevaju zahvaljujući nekom antitalentu nalikovati na podrigivanje). Glasovi Željka Tomca, Mirele Matković, Ljubice Letinić, Drage Celizića, Marija Anduša, prije toga Vladimira Levaka, Saše Zalepugina, Helge Vlahović, Ksenije Urličić, Željke Fattorini, nešto su najbolje što smo mogli čuti i što još dopire iz našeg etera. Bilo bi dobro da netko posveti sustavnu pažnju traženju nasljednika i održanju kontinuiteta ove discipline u kojoj smo bili i ostali vrh regije i Evrope. Ako se HTV potrudi dostići vizualnu razinu komercijalnih postaja, a one auditivni doseg javne TV, sreći i veselju neće biti kraja. No s tim je kao s engleskim travnjakom – treba jedno 200 godina za kultiviranje.
Reprize, HTV
Ljeto je vrijeme opsesivno-kompulzivnog poigravanja reprizama, pa ne bi bilo zgoreg reprizirati i kritike. Kako to nije moguće, evo jednog površnog pregleda. Dobro je da HTV reprizira klasike. Ovogodišnji izbor, “Kuda idu divlje svinje”, spada u najbolje proizvode Prisavlja ikad. Remek-djelo Ivana Hetricha i Ive Štivičića lani je u Srbiji, u jednoj anketi, proglašeno najboljom TV serijom bivše države. Utoliko je popodnevni termin loš, mogle su “Svinje” ići i u prime timeu, gdje im je i mjesto. Serija o Tesli također je mogla ići u boljem terminu, no zato je izbor za genijalne Golikove “Gruntovčane”, u udarnom terminu, valjan. “Velo misto” išlo je u prime timeu, pa ga je bilo nemoguće zaobići. Ta se serija relativno slabo nosi s vremenom – odveć je teatralna, kulise su loše, likovi šablonski, no ipak će se reprizirati (ovo je bila deveta ili deseta repriza) još puno puta zbog dobrih glumaca i duhovitih replika koje su ušle u narodno predanje.