Groblje kao plagijat

Da ovaj svijet današnji nije loš, mogao je biti dobar ovaj svijet današnji. Toliko komunikacijskih mogućnosti, na primjer. Eto, preko jedne od njih, skype, upoznao sam zanimljiva čovjeka, Brazilca, iz grada Campinas, ime mu je Markus. Više od pola godine se redovno ili čujemo ili dopisujemo. Može se desiti da se nikada ne sretnemo, ali bez tehnološkog napretka ne bismo se ni dopisivali. Prije dvije sedmice, sjedi on pred svojim kompjuterom, ima na sebi crnu majicu sa nekim natpisom crvenkastim slovima, tri reda. Namjesti se pred kamerom, da mogu pročitati: “Ljudi misle da je fudbal borba na život i smrt. Ja ne volim to mišljenje. Jer je fudbal nešto mnogo ozbiljnije od toga!” Znaš čije su ovo riječi? Ne znam, Markus. A jesi li ih kad čuo? Možda jesam, možda i nisam. Evo ti pa vidi. Okrene se leđima, a tamo piše: “Ovo na prsima je rekao Bill Shankly iz Liverpoola, čovjek koji se kužio u futebol.” Od Markusa dobijem poneku zanimljivu brazilsku knjigu ili tekst koje je inače jako teško dobiti. On to za mene skenira i pošalje mi skypeom, ali da ne skrećem s teme.

Markus je veliki navijač Corinthiansa iz São Paula. Evropske klubove ne voli nikako i nijedan. Ni Liverpool, ne, voli samo Billa Shanklyja, jer je, kaže, skužio sve! Kaže da Evropa uništava Brazil. Kaže kako SAD uništava Brazil ekonomski i politički, a Evropa sportski. Evropljani su pesimisti. Srozao se Brazil. Njegove igrače trenira José Mourinho, čovjek koji Brazilce može, i to “pod možda”, podučavati engleski, ali da ih uči nogometnoj igri, não e nunca! Sva opsjednutost brazilskih glavešina nogometnih evropskom brzinom i disciplinom je čista mistifikacija i korupcija, kaže. To je pokazao Zagalo 1970. Tada je Seleçao sve te najbrže igrače na svijetu mrvila i mljela šetnjom s loptom. Brazil se mora vratiti svojoj igri, a Evropljani neka trče. Inače, ništa od ovoga, kaže i stavlja prst na onaj natpis na majici.

Pa Nijemci su, kažem mu, dosad uglavnom bili žrtve brazilske igre, ali eto, desilo se, pokušavam ga “naviti” na pripovijedanje. Uzvraća kako su današnji Nijemci katastrofa za svjetski fudbal. A još su cijele ove godine podilazili Brazilcima nakon što su ih godinama pljačkali.

– Kako su vam to Nijemci podilazili, a prije toga vas pljačkali?

– Lako. Jesi li vidio da su igrali utakmice u dresovima Flamenga? Neukusno. Ulizički, jeftino. Ali su neki od naših na to pali. Čak dosta flamengiustas je to popušilo, navijali su za njih. Za te pljačkaše višestruke! I za te plagijatore! Koliko su nam samo igrača pokupili i zaustavili ih u razvoju.

– Zanima me kako su to Nijemci plagijatori. Daj neki primjer!

– Primjer! Primjera ima dva, obadva skandalozna: ona dva groblja, ono u Hamburgu i ono u Gelsenkirchenu.

– Koja su i kakva su to groblja plagijatorska?

– Pa groblja navijača Hamburgera i Schalkea 04 su čist plagijat! Ideja je naša, nas navijača Corinthiansa. Mi smo to prvi smislili, javno obznanili. Ali su nas pokrali. Pokrali nas nisu prvi, jer su nas prije njih pokrali Argentinci, oni od Boca Juniors, napravili groblje za navijače, pa onda Nijemci, pa za njima Španjolci, Atletico iz Madrida. Argentinci nas stalno kradu, ali Nijemci od naših ideja prave posao. Prodaju grobove, uzimaju gomile novaca za grobove kao da su crkva ili novine. Tamo su klubovi koncerni kapitalistički. Namame navijače, ovi pohrle da se pretplate na grob, a kad umru ukopaju ih u plagijat!

– Pa što niste vi načinili groblje za navijače?

– Mi da načinimo groblje? Kako to misliš? Nas ima 28 miliona navijača, koliko bi to groblje trebalo biti, ako svaki grob ima samo četiri kvadratna metra, izračunaj. A staze među grobovima, staze između 28 miliona grobova?

– Ima i vertikalnih grobalja, kao u Mumbaiu.

– Ima, ali bi nama iz Corinthiansa za to trebalo jedno pet hiljada nebodera. I to samo za urne!

– Razumijem, ali neće baš svi ti milioni umrijeti u jednom danu ili u dvije godine. Umire se jedan po jedan, u umiranju ima reda i napretka, da se poslužim natpisom na brazilskoj zastavi.

– E znaš da je i taj natpis zamalo ispao plagijat? Vojska koja je napravila našu republiku okrnjila je maksimu pozitiviste Augusta Comtea AMOR, ORDEM E PROGRESSO, ali je poslije uredno objavila čije su to riječi. Trebalo ih je ostaviti sve tri, ali sad je kasno. Navikli smo se na tu zastavu, volimo je do ludila, iako na njoj nema osnovne riječi u Brazilu: AMOR. Ali mi “odani sokoli Cornthiansa” imamo svoju maksimu od tri riječi: LEALDADE – HUMILDADE – PROCEDIMENTO (lojalnost-skromnost-držanje). Mi imamo i svoju školu sambe i to kakvu, dvaput je pobijedila na karnevalskom defileu u Riju! Hej, znaš li ti šta je to, amigo meu? Naše strukture je priznala i FIFA. Kako i ne bi, kad su bolje od njenih. Pokvarenost je kod nas isključena, mi smo radnički klub, nikad ne zaboravljamo onoga zidara, onoga obućara, onoga vozača i onu dvojicu koja su krečila kuće, koji su osnovali naš klub. Ne zaboravljamo nikad ni onaj već ugašeni engleski klub po kojem smo prozvali svoj Corinthians. A ti, prijatelju iz Hrvatske, nemoj zaboraviti nikada da je 80.000 naših navijača 5. decembra 1976. otišlo u Rio de Janeiro da gleda svoj Corinthians protiv Fluminensea. To je svjetski rekord u broju gostujućih navijača, koji niko nikada neće dostići. Neće, ne može, jer nema više onoga stadiona Maracanã da primi 200.000 ljudi.

– Sve te razumio, no da se vratimo na navijačka groblja. U čemu je problem? Kažeš da vi ne možete načiniti groblje, njemački su ga klubovi načinili za svoje navijače.

– Kako u čemu? Nijemci su, znaš bolje od mene, najrigidniji zaštitnici autorskih prava. Morali su nas pitati. Mi bismo im bili dozvolili, mi, Sokolovi Corinthiansa smo darežljivi ljudi, bio si u Brazilu pa znaš, dozvolili bismo im da grade ta groblja, samo su nas morali pitati. Besplatno bi im bilo, samo bismo tražili da na ulazu u groblje postave tablu s natpisom: “Podignuto uz ljubazno dopuštenje prvog vlasnika ideje o navijačkom groblju, društva Vjernih Sokolova Corinthiansa iz Sao Paula.” Onda bi se mogli kopati mirne savjesti u ono groblje. Isto i oni u Hamburgu. I oni u Buenos Airesu i oni u Madridu.

– Dobro, ali ti ne cijeniš baš evropski fudbal. Šta će ti onda takva ploča na grobljima na sjeveru Njemačke?

– Ne cijenim njemački fudbal i klubove, ali cijenim njemačke navijače. Znam kakvo je čudo navijačko srce. Mi smo imali člana, zvali smo ga Golão, bio je velik, lud, strašan. Corinthians mu je bio sve: i san i hrana i voda, i podne i ponoć, sve. Ali se srce troši. Utakmice, putovanja, fanatizam, strast, drhtanje, razumiješ. Doživio je nekoliko infarkta. Dopao bolnice, nekoliko mjeseci. Napokon je iz banke organa dobio novo srce. Ali se pokazalo da to srce nije bilo od navijača Corinthiansa. Bilo je to srce navijača nekog drugog kluba. Mi sumnjičimo da je ono kucalo za Palmeiras. Jer, dok je Golão još bio Golão, bio je dresirao svoja dva psa da šapama i zubima cijepaju dres Palmeirasa čim ga vide na podu. Kad je Golão izišao iz bolnice, neko je, da ga malo razveseli, bacio pred te pse nov zeleni dres Palmeirasa. Kad ono, šta? Ništa: nijedan od pasa se nije zagnao da razdere tu zelenu krpu. To je jasan znak da je Golão drugi čovjek. Nije šala imati srce jednog odanog sokola Corinthiansa. Golão ga je imao i kad mu je prepuklo, bio je ruina. Umro je, a mi smo prokleli i onoga kardiohirurga i banku organa.