Ivan Ikić: Pobuna autsajdera

Zato što se već smrklo, a varvari nisu došli / A neki ljudi su stigli sa granice / i rekli da varvara više nema / Pa sad, šta ćemo bez varvara?/ Oni su ipak bili neko rešenje.“

Ovi snažni stihovi iz pesme Konstantina Kavafija „Očekujući varvare“ moto su dugometražnog igranog debija 32-godišnjeg beogradskog reditelja Ivana Ikića. Napisani su pre 110 godina, kao Kavafijev revolt na rasizam „civilizovanog Zapada“ prema Balkanu i Bliskom Istoku, tačnije na pisanje engleskih putopisaca s početka veka o tome kako su tadašnji oslobodilački antiturski ratovi u Grčkoj, Srbiji i Bugarskoj „provincijski i varvarski pokušaj ponovnog uspostavljanja varvarstva“. Otkako je pre dva meseca svetsku premijeru imao u Karlovim Varima, Ikićev film ne prestaje da niže uspehe. U Češkoj je dobio specijalnu nagradu žirija, na Palićkom festivalu priznanje “Sejfi Teoman” za najprovokativniji i najhrabriji prvi ili drugi film, a u Herceg-Novom je nagrada „Zlatna mimoza“ za najbolju žensku ulogu dodeljena Jasni Đuričić. Usledilo je prikazivanje u kišovitom Motovunu i ovih dana u Sarajevu.

U kanadskom filmu „Invazija varvara“ kaže se da je sve do 9/11 „Imperija uspevala da drži varvare dalje od svojih vrata i granica“ i da je to datum početka invazije. Poređenje sa vašim filmom je malo nategnuto, ali znate li kada su varvari iz „Varvara“ prešli granicu?

Svakoj imperiji su potrebni varvari da bi opstala. Bez konstantog straha od varvara mehanizmi vlasti i moći unutar imperije postali bi bespotrebni, oni postoje samo zato što je prisutna navodna opasnost. Ne vidim da su varvari napravili nekakvu značajnu invaziju 11/9, ali vidim da je imperija podigla veće i čvršće bedeme. Ako su varvari iz mog filma prešli neku granicu, to je granica očaja i nemoći, krik da ih neko čuje i primeti. A bedemi su u međuvremenu postali samo nedostižniji.

Junaci iz komšiluka

Da li ste već tokom pisanja scenarija znali da će u filmu igrati naturščici? Kada i zašto ste to odlučili?

To je bila ideja od samog početka. Glumci nisu ni u jednom trenutku razmatrani kao opcija. Želeo sam stvarne junake, a pošto je ovaj film o njima ne vidim zašto bi ih neko drugi glumio kada oni to najbolje rade sami. Bilo je potrebno samo osvestiti te talente za koje ni oni sami nisu verovali da ih poseduju.

Vesna Trivalić je pre 15 godina povodom „Rana“ pričala o tremi koju je osećala pred naturščicima Pinkijem i Švabom. Kako ste došli do onog i onakvog Luke – Željka Markovića? Kada i kako ste ga izabrali, kako je bilo raditi sa njim?

Svoje junake sam našao u svom komšiluku, ali ih ranije nisam poznavao. Čuo sam od svoje majke da postoji nekakva nazovi „banda“ tinejdžera koja pravi probleme i koju niko ne može da obuzda, čak ni policija. Nije mi trebalo puno vremena da ih pronađem i pozovem na kasting. Naravno, očekivao sam nekakve surove nasilnike. I to je ta predstava koju mi svi imamo prema onima koje ne poznajemo, a koji nam deluju zastrašujuće, dakle – varvarima. Preda mnom su stajali neki momci koji su samo imali višak energije i manjak mogućnosti da je na pravi način usmere. Tada smo počeli probe gde smo za četiri meseca rada uspeli da izgradimo međusobno poverenje što se uostalom vidi i u samom filmu.

Mislite li da će Željko još da glumi?

Zaista ne znam. On sám bi više voleo da se bavi režijom.

Da li svi ti dečaci na pragu punoletstva u životnoj budućnosti vide ikakvo svetlo?

U njihovim godinama je prirodno da ti budućnost izgleda svetlo. Kako godine budu prolazile i oni postajali stariji, a stvarnost sve nemilosrdnija, to svetlo će polako početi da tamni. To je univerzalni proces kroz koji svi mi prolazimo, a koji više ima veze sa biologijom nego sa društvenim okolnostima.

Šta generaciju o kojoj govore „Varvari“ razlikuje od onih iz ratnih 90-ih? Šta je njihov moralni kodeks u svakodnevici koju ispunjavaju porno klipovima, odlascima u folkoteku i stadionske tribine?

U odnosu na to kakvi su im roditelji, rekao bih da su oni još i dobro ispali. Kada život njihovih roditelja svedete na puko preživljavanje i borbu za goli opstanak u tržišnoj utakmici, a vi rastete u takvom okruženju, ne vidim kakav bi moralni kodeks mogli da uspostavite. Ipak, i u takvim nekim poremećenim okolnostima na kraju često na površinu ispliva nekakva ljudskost, nekakva zdrava životna energija koja se, na žalost, veoma brzo potroši.

Majka glavnog junaka vreme provodi ispred TV-a, gledajući „Velikog brata“. Smatrate li medijsku manipulacija jednim od najvažnijih uzroka dugoročne tragedije ovdašnje omladine?

Medijska manipulacija nije uzrok, ona je posledica. Uzroci su daleko dublji i treba ih tražiti u raspadu porodičnih i ljudskih odnosa, potisnutim frustracijama i sveopštoj materijalnoj i duhovnoj bedi u kojoj živimo. Ljudi medijima slepo veruju samo zato što u njima pronalaze utehu i otklon od stvarnosti. Da u stvarnom životu nisu dužni, poniženi i postiđeni, ne vidim kako bi se njima tako olako manipulisalo.

Gorak okus

Da ne otkrivamo previše, ali – šta znači onakvo finale „Varvara“? Da li ste hteli gledaoca da ostavite u teskobi, bez osećaja katarze?

Bojim se da bih slagao gledaoce kada bih im rekao – sve je u redu, kosmos će se pobrinuti za ovog mladog čoveka i pokazati mu pravi put. Tako bi gledalac dobio satisfakciju i mirnu savest, i ne bi bilo nikakve potrebe da se dalje angažuje. Ovako kako se film završava, ostavlja gorak ukus u ustima i osećaj da svi mi zajedno nismo učinili ništa da se sudbina glavnog junaka promeni. Svi smo zajedno kao društvo odgovorni što mu nismo dali šansu i jedino što stvarno zaslužujemo na kraju filma je ta teskoba.

Da li ovim filmom pokušavate da iznesete i moralnu kritiku društva? Mislite li da će nekog to da uzbudi?

Nisam siguran da je našem društvu preterano stalo do morala, a još manje do kritike. Samim tim su i takve aspiracije same po sebi uzaludne. Ono u šta sigurno verujem, a da nije tako ne bih ni snimao filmove, je to da će se naći gledaoci koje će ova priča uzbuditi i koji će makar tih 87 minuta proživeti u koži mog glavnog junaka. Da li će ih i uznemiriti? To već prepuštam njihovoj savesti.

Šta očekujete, kako će na film da gledaju u, na primjer, Nemačkoj ili Britaniji? Mislite li da će verovati kako se varvari iz vašeg filma tiču samo Balkana i ostalih vanimprerijalnih teritorija?

Pobuna tinejdžera nije balkanski ekskluzivitet. Bili smo svedoci dve velike evropske pobune tinedžera, prvo u Parizu, zatim u Londonu. Na pobunu tinejdžera u Londonu engleske vlasti nisu imale odgovor, završilo se tako što je morao biti suspendovan Ustav da bi se pobuna ugušila. To je nešto što će se svakako u nekim ciklusima dešavati i u ostalim zemljama. Neposredni povodi će biti različiti: rasni, socijalni ili ekonomski, ali suštinski je to pobuna autsajdera. Onih koje svoje mesto ne vide u društvu koje su im njihovi roditelji ostavili u nasledstvo, a u kome su raspodela bogatstva i pravila igre odavno ustanovljena.