Pojas gaženja

Unatoč tome što je Vijeće sigurnosti UN-a u ponedjeljak jednoglasno pozvalo na hitan i bezuvjetan prekid sukoba između vojske Izraela (IDF) i Hamasa u Pojasu Gaze, izraelski premijer Benjamin Netanyahu istoga dana izjavio je na televiziji da neće zaustaviti operaciju sve dok tuneli koje je Hamas izgradio kako bi njima švercao robu i ljude ne budu potpuno uništeni. Rezolucija se, rekao je Netanyahu, fokusira isključivo na “potrebe terorističke organizacije koja ubija izraelske civile, ne baveći se izraelskim sigurnosnim potrebama, uključujući i demilitarizaciju Pojasa Gaze”. Izraz “demilitarizacija” sve češće se spominje nakon nedavnog otkrića Hamasove mreže tunela, kada je bivši izraelski ministar obrane ShaulMofaz predložio da se, svojevrsnim mini-Marshallovim planom, u zamjenu za Hamasovo polaganje oružja a pod nadzorom međunarodne zajednice, u Gazu uloži 50 milijardi dolara. No budući da se procjenjuje da Hamas nije voljan razoružati se, niti Izrael želi da mu kontrolu nad okupiranim palestinskim područjima preuzme neki strani faktor, pretpostavlja se da “demilitarizacija” za izraelsku vladu podrazumijeva potpuno uništenje Hamasove infrastrukture, bez obzira na kolateralne žrtve.

Od početka sukoba prije tri tjedna poginulo je gotovo 1300 Palestinaca, od čega više od 70 posto civila, dok je Izrael izgubio 53 vojnika. Stanovnici Pojasa Gaze, njih 1,7 milijuna, ostali su bez funkcionalnog vodovoda i kanalizacije, uništeni su jedina elektrana i stotine stambenih zgrada, deseci škola, bolnica i džamija. Zalihe hrane i bolničkog materijala presušile su još i prije ofenzive jer je Gaza već godinama u prometnoj i ekonomskoj blokadi koju joj je Izrael nametnuo kao kaznu zbog Hamasovog preuzimanja vlasti. Budući da se radi o disfunkcionalnoj “državi” bez normalne vlade i institucija, stanovnici su prepušteni sami sebi, nema sirena za uzbunu ni skloništa u koja bi se mogli sakriti od raketiranja IDF-a, vojske koja posljednja tri tjedna rutinski cilja bolnice i škole u kojima su smješteni prognanici. U najsmrtonosnijem takvom napadu pogođena je škola UN-ove agencije UNRWA, a u napadu je poginulo 16 ljudi i ranjeno njih stotinjak. Prije napada, iz UNRWA-e su rekli da je u dvije njihove škole pronađeno oružje, ali i da su nekoliko puta bezuspješno s IDF-om pokušali dogovoriti evakuaciju prognanika iz pogođenog objekta.

Zbog ovog pokolja izbile su masovne demonstracije na inače mirnoj Zapadnoj obali, kojom upravlja Palestinska samouprava Mahmuda Abasa. U demonstracijama je poginulo najmanje deset ljudi, pa se sve više govori o mogućnosti izbijanja trećeg palestinskog ustanka (intifade), nakon onih 1987. i 2000. godine. Prosvjedovalo se i u Londonu, Beču, Amsterdamu, Stockholmu i New Yorku, u pariškom židovskom kvartu Sarcelles demonstracije su eskalirale u uništavanje imovine lokalnih stanovnika, a čuli su se i povici “Židove u plinske komore”.

Osim što se radi o najkrvavijoj i najambicioznijoj ofenzivi otkad je Izrael 2005. iz Pojasa Gaze povukao vojsku, ova je operacija specifična i po tome što Izrael sve više gubi podršku međunarodne zajednice i njezinih institucija. Gubi je čak i u SAD-u, državi koja ga, unatoč netrpeljivosti između Netanyahua i američkog predsjednika Baracka Obame, pomaže s milijardama dolara i zaslužna je za postavljanje iznimno uspješnog proturaketnog štita Željezna kupola. Nesmiljeno ubijanje civila gotovo u potpunosti je izbrisalo granicu između rata protiv Hamasa i onoga protiv stanovnika Gaze, pa se otpori takvom ponašanju sve češće mogu čuti i u kabinetima najviših američkih dužnosnika i u inače tvrdo proizraelskim medijima. S druge strane, izraelska se vlada sve manje obazire na mišljenje relevantnih institucija i političara, prezrivo odbacuje UN-ove rezolucije i američke prijedloge za primirje, a njeni političari daju nekontrolirane izjave, poput one Netanyahua na CNN-u da se Hamas za postizanje ciljeva koristi “fotogeničnim mrtvim Palestincima”.

I UN i SAD u početku izraelske vojne kampanje konstatirali su da se Izrael “ima pravo braniti” od Hamasovog raketiranja koje je počelo početkom srpnja, nakon ubojstva tri izraelska tinejdžera u Jeruzalemu, za kojim je slijedilo osvetničko ubojstvo 16-godišnjeg Palestinca u Hebronu. No već nakon nekoliko dana, američki državni tajnik John Kerry, tobože slučajno, naglas je pred medijima rekao da je izraelska ofenziva “neviđena gnjavaža”. Kerry je prošlog tjedna otputovao u Tel Aviv s prijedlogom sedmodnevnog primirja, no izraelska vlada jednoglasnog ga je odbacila. Nedugo zatim u dnevnik “Haaretz” procurio je tekst prijedloga koji su tamošnji mediji opisali kao “velikodušno udovoljavanje Hamasovim zahtjevima”. U njemu se, uz razgovor o svim sigurnosnim pitanjima, predlagalo i otvaranje graničnih prijelaza u Gazi “kako bi se osigurala socijalna i ekonomska egzistencija Palestinaca”, te da u svojstvu medijatora u pregovorima sudjeluju Turska i Katar, države koje Izrael smatra Hamasovim saveznicama. Kerryjev plan zbog toga je u izraelskim krugovima proglašen “kapitulacijom” i “izdajom”. Jedini disonantni glas lijeva je stranka Meretz, prva cionistička stranka koja se otvoreno usprotivila kopnenoj ofenzivi na Gazu. Meretzova predsjednica Zehava Galon Netanyahuu je očitala bukvicu, rekavši da je popustio pod pritiskom tvrdolinijaša i da još “nikada i nigdje ratom nije zaustavljen terorizam”. Zamjerila mu je i što nije dao šansu vladi nacionalnog jedinstva koju su nekoliko mjeseci prije početka sukoba bili dogovorili Mahmud Abas i vodstvo Hamasa.

Iako su rijetki oni koji osporavaju da je Hamas teroristička organizacija s obilježjima fundamentalizma, od kojih je najekstremnije bilo masovno korištenje bombaša-samoubojica za vrijeme druge intifade, malo je onih koji primjećuju da su se takve pojave uvukle i u izraelsku politiku. Ipak, upravo takvo zapažanje došlo je iz usta bivšeg direktora izraelske tajne službe Shin Bet Yuvala Diskina, koji je u intervjuu njemačkom “Spiegelu” rekao da je Netanyahu pogriješio što je sabotirao vladu nacionalnog jedinstva Fataha i Hamasa, da je broj ilegalnih izraelskih naselja na palestinskim područjima dosegnuo “tolike razmjere da će rješavanje tog problema uskoro postati logistički neizvedivo”, te da se boji da će Izrael uskoro postati međunarodno izoliran “jer broj religioznih cionista na pozicijama političke moći konstantno raste”.

Uz fundamentalističku retoriku iz usta članova desne koalicijske vlade, ona je prisutna i u vodećim medijima, pa se i najmanje suosjećanje s palestinskim civilima doživljava fatalistički. Jedan od vodećih izraelskih komentatora, Ben Caspit iz “Jeruzalem Posta”, sukob u Gazi nazvao je “ratom između dobra i zla, kulture života i kulta smrti”, dodavši da bi američka i ruska vlada, da su na mjestu Izraela, već sve sravnile sa zemljom. U online publikaciji “Times of Israel” nedavno je pak objavljen tekst povodom najave UN-ovog Odbora za ljudska prava da se provede istraga o kršenjima ljudskih prava, pa se u tekstu analizira i “Goldstoneov izvještaj” o izraelskoj operaciji Lijevano željezo u Gazi 2008., u kojemu se tvrdilo da je Izrael namjerno ciljao civile i time “vjerojatno počinio zločine protiv čovječnosti”. U tekstu se tvrdi da izraelska vlada “naravno, kao i u slučaju Goldstoneove komisije, neće surađivati s istražiteljima”, jer se “već unaprijed zna da će se komisija nakrcati pojedincima poznatima po dugogodišnjem kritiziranju Izraela”, a oni će objaviti “pristran i suštinski pogrešan izvještaj čiji će jedini dugotrajan učinak biti daljnje ugrožavanje ljudskih prava”.

Među fundamentalističke pojave mogla bi se svrstati i činjenica da su se među 53 poginula izraelska vojnika našla i trojica stranaca, Francuz i dva Amerikanca, takozvani vojnici samotnjaci, koji su se u ranim 20-im godinama pridružili IDF-u. Njihove sprovode pohodili su deseci tisuća pokojnicima nepoznatih Izraelaca, onoliko koliko ih inače dolazi samo na sprovode najčuvenijih rabina. Ti svojevrsni izraelski mučenici u Izrael su došli putem specifičnog oblika indoktrinacije, organizacije Birthright Israel koju su 1994. osnovali izraelska vlada i američki filantropi Charles Bronfman i Michael Steinhardt. Cilj je organizacije “promijeniti tijek židovske povijesti i osigurati kontinuitet židovskog naroda jačanjem židovskog identiteta, židovskih zajednica i solidarnosti s Izraelom”. Besplatnim ekskurzijama u organizaciji Birthrighta dosad se koristilo 400 tisuća neizraelskih Židova, u Izrael ih se preselilo 30-ak tisuća, a IDF-u pridružilo njih nekoliko stotina. Novinarka magazina “Nation” opisala je prije nekoliko godina kako Birthrightovi vodiči svaki toponim opisuju povijesnim terminima, pa se i Zapadna obala naziva Judejom i Samarijom. Kulminaciju ekskurzije čini posjet Muzeju holokausta i vojnom groblju u društvu uniformiranih pripadnika IDF-a.

Otkriće razmjera “podzemne Gaze”, Hamasove mreže 40-ak tunela od kojih neki ulaze i pola kilometra duboko u Izrael, uklopilo se u ovakvu atmosferu kao posebna vrsta strave. Ionako dehumanizirani Palestinci postali su beskonačni rojevi mrava koji marljivo i požrtvovno ispod izbjegličkih kampova kopaju tunele, dok izraelska vlada, ne sluteći ništa, nad zemljom podiže kilometarske zidove i nevidljive željezne kupole. Deseci Hamasovih komandosa izranjaju iz zemlje duboko u teritorij Izraela, šaljući sliku “kao da sam vrag izlazi iz pakla da na Zemlji sije užas”, napisao je škotski povjesničar Gerard DeGroot, stručnjak za vojnu upotrebu tunela.

Iako su izraelske vlasti odavno svjesne da se u Gazi masovno kopaju tuneli kako bi se zaobišla izraelska prometna blokada, prestravila ih je tek prošlotjedna snimka nadzorne kamere koja prikazuje skupinu od deset Hamasovih komandosa u uniformama izraelske vojske kako izlaze iz tunela dvjestotinjak metara udaljenog od kibuca Nir Am, a zatim ubijaju nekoliko IDF-ovih vojnika prije nego i sami budu ubijeni. Iako se samo dio tunela koristi za Hamasovo čuvanje oružja i infiltriranje, a ostali za ekonomske aktivnosti stanovnika Gaze, izraelske vlasti zgrožene su jer su za njihovu gradnju bili potrebni deseci milijuna dolara, tisuće kopača i kontinuirani rad na održavanju i zaštiti od poplava. Hamasovi borci postali su pak prava vojska, indoktrinirani, utrenirani i opremljeni, ponovno spremni na samoubilačke akcije, jer šanse za povratak iz tunela minimalne su. Propagandni potencijal tunela, piše DeGroot, golem je: za Palestince on je “djelotvoran simbol solidarnosti i borbe”, a za Izrael “strah od nevidljivog”, “užas od onoga što vreba ispod zemlje i što pokreće reakciju disproporcionalnu u odnosu na njihovu realnu prijetnju”.