Radnička jutra, dim sa gradela

Vic je star i teško da ga niste čuli, ali je za ovu priliku savršen. Pita Mujo prijatelja Sulju kako se nosi sa recesijom, a Suljo odgovara: “Ma ja to imam dvadeset godina, samo nisam znao kako se zove.” Prevedeno na hrvatski i primijenjeno u Dalmaciji, bez Muje i Sulje ali sa ministrom Darkom Lorencinom, pitanje glasi: Kako se nositi sa manjkom gostiju u srpnju? Odgovor je isti kao i na bosanskom jeziku: “srpanjska rupa” je naziv za ono što imamo, samo što, eto, nismo znali kako se zove.

Cijeli je srpanj dakle u Hrvatskoj bio napet kao struna: zbrajali su se ulasci automobila i njihovi izlasci, brojali avioni i autobusi, zavodila noćenja i uvijek je ispadalo da je, kao u jednom drugom vicu, dva i dva četiri, odnosno što bi rekli Mujo, Suljo, Darko, Bobi, Rudi, ovaj, onaj, “malo, brate”. I cijeli je taj srpanj trajao strah od loše turističke sezone, analizirali su se uzroci neočekivanog manjka gostiju, o posljedicama se nije imalo snage ni razmišljati, da bi na kraju, posljednjih dana prošlog i početkom ovog mjeseca, saznali kako, ustvari, ničega neobičnog nema u praznim apartmanima u Tučepima i Tisnom, Brelima i na Pagu. Sedmi je, je li, mjesec, srpanj je, more je ugodne temperature, kiše su, istina, nešto češće nego ranijih godina, opća je besparica sa tendencijom daljnjeg propuha u džepovima, ali je sve pod kontrolom. Srpanjska je rupa, panika je bespotrebna i sve će doći na svoje mjesto u kolovozu, kada se turistička ponuda u Dalmaciji širi, pa češki učitelji i slovački treneri fitnesa mogu nakon kupanja i sunčanja otići u recimo Čavoglave ili čak Knin, a ako im je lijeno, tu je uvijek neka seoska fešta sa nadmetanjem u potezanju konopa i natezanju piva iz boce.

Ta famozna “srpanjska rupa” bila je sjajna prilika da se eksperti, bivši, sadašnji i budući turistički djelatnici i činjenica znalci, neovisni promatrači i ostali, krenu utrkivati u predlaganju ideja za spas hrvatskog turizma, posljednje grane gospodarstva koja, prema statističkim pokazateljima, još nije propala, a po svemu sudeći i neće, s obzirom na neograničene resurse. Sunce, znamo, ima čudnu naviku izlaska svaki dan, dok more, sve i da hoće, ne može iscuriti. No upravo je to problem: sunce i more, zaključili su jednoglasno poznavatelji prilika, nisu dovoljni: gosti traže više od mogućnosti da po cijeli dan leže na plaži i povremeno se hlade u moru, već nakon tri dana pitaju za neki događaj, nešto zabavno, pa kada čuju da je ribarska fešta tek u kolovozu, spreme ruksake, naprave gužvu po cestama i kolodvorima, i iz Baškog Polja odu na Ibizu, da im godišnji ne propadne.

Amar Osim, sin najpoznatijeg bosanskohercegovačkog nogometnog trenera Ivice Osima i, gledano prema broju osvojenih pokala, najtrofejniji trener Željezničara u povijesti, jednom je kazao kako je njegova nogometna filozofija da – nema filozofije. Slično stvari stoje sa strategijom hrvatskog turizma, kao posljednjom branom od kanibalizma u regiji u kojoj bi stanovnici, da vikendice nisu pretvorili u apartmane, jedni druge pojeli iz nužde. A strategija je, kako ona turistička tako i, nazovimo je, opća, da nema strategije, ni kada je o sezoni riječ ni inače, dakle još devet-deset mjeseci u godini, kada u cimer fraj zonama životari domorodačko stanovništvo.

Majstori samopomoći i slični mudroseri imaju običaj kazati kako je svaka kriza ustvari šansa i nova prilika. I nije da baš uvijek nemaju pravo. U vrijeme “srpanjske rupe”, ali prije nego što ćemo saznati da se to tako zove, kriza je, da ponovimo, iskorištena kao prilika za nove ideje kojima bi rupa mogla biti zakrpljena. Među silnim prijedlozima, izdvaja se onaj – autorstvo je nevažno kada je glupost opće mjesto – da bi turistima trebalo ponuditi predstave na njihovim jezicima, a po tekstu domaćih autora! Da, zaista, upravo tako: netko je, neka zapravo, shvatio da Mađarima, Česima, Austrijancima i trojici Šveđana nema dobrog odmora bez recimo “Hamleta u Mrduši Donjoj” na češkom, mađarskom, švedskom i njemačkom! Lako je, samo što iz dalmatinske perspektive gledano nije nimalo smiješno, zamisliti ansambl HNK Splita, Šibenika ili koga već, kako putuje od vale do škoja, od škoja do kampa, od hotelskog kompleksa do nekadašnjih vikendaških naselja, pa tamo, svaki dan na drugom jeziku, igra Brešanov komad, dok se glumci, kojima je inače jezik domovina, slamaju da na mađarskom kažu i najjednostavniju repliku. Treba li reći kako turisti, kada biraju destinaciju za godišnji odmor, traže mjesto na kojem će moći pogledati teatarski komad bez prijevoda i onako, usput, otkriti hrvatsku dramu. Normalno da ne treba, jer nitko živ nigdje u svijetu na takav način ne pravi budalu od sebe.

Briga da turistima ne bude dosadno zapravo je krivo čitanje posljedica promjena koje je Dalmacija doživjela u posljednjih četvrt stoljeća, koliko ima od trenutka u kojem je nasilno i brzo okončan njen industrijski život, da bi ustupio mjesto turizmu koji je postao ne samo temeljna regionalna, već nacionalna grana gospodarstva i bez kojeg bi Hrvatska, ma kakvi rezultati bili, puno brže otklizala u još veću bijedu. Ne znači to, naravno, kako je ova podnošljiva, nego samo da može biti i gore.

Najefikasniji način da se život pretvori u pakao jeste da se mjesta na kojima neki ljudi obitavaju cijelu godinu, a ne samo u vrijeme sezone, pretvore u kratkotrajne, ljetne turističke rajeve, a preduvjet za to je – znamo, eno primjera na obali koliko treba – zatiranje svega što je turizam činilo ne drugom ili trećom granom privrede, već ga je smještalo daleko niže. Na kraju, posljedice snose svi: nije, naime, turistima dosadno pa imamo “srpanjsku rupu”, već je i inače dosadno u Dalmaciji u kojoj je materijalna baza uništena, pa se posmrtni ostatci duhovne nadgradnje prikazuju još jedino ljeti, dok u ostatku godine većina institucija koje bi trebale proizvoditi sadržaje, jednako potrebne domaćima i zanimljive stranima, tavore ili štancaju provincijske skandale.

Tko ne vjeruje, neka uporedi broj ljetnih događaja iz kulture sa onima već u ranu jesen, a kamoli u zimu, i otkrit će da ne postoji nikakva “srpanjska”, već puno veća rupa. Saznat će, ako nekim čudom ne zna, kako u veljači Zagreb nudi više sadržaja – predstava, koncerata, izložbi, performansa, muzejskih ili galerijskih postavki – nego područje od Rijeke do Dubrovnika, bez obzira na to što tu još uvijek ima mjesta i institucija nastalih u vremenima u kojima je broj uposlenih u neposrednoj proizvodnji bio daleko veći od broja uposlenih u turizmu i u kojima se vikendice nisu pravile da bi se rentale, već da se ima gdje otići na godišnji i za vikend, a da nije daleko.

Rezultat pogleda u retrovizor otkriva suštinu: nije problem u tome što su Mađari promašili srpanj, već što smo povjerovali da oni mogu zamijeniti tvornice i da je ista korist od dima iz dimnjaka šibenskog TEF-a i dima sa gradela. A vidimo – nije ni blizu.