Vladimir najveći

Umro je Vladimir Beara, najbolji jugoslovenski golman svih vremena i jedan od najboljih evropskih golmana prošlog veka. Posle godinu i po dana duge borbe sa bolešću, u splitskoj bolnici je 11. avgusta u ranim jutarnjim časovima, prestalo da kuca srce “velikog Vladimira”. Umro je samo dve sedmice pre svog 86. rođendana.

Pamtićemo ga po golmanskoj hrabrosti, veličanstvenim odbranama i atraktivnom stilu kojim je fascinirao gledaoce. Fudbalska istorija će ga pamtiti po 59 utakmica u dresu Jugoslavije, 7 titula šampiona države (3 sa Hajdukom i 4 sa Crvenom zvezdom) i dva osvojena Kupa maršala Tita. Godine 1960. otišao je u Nemačku gde je uspešno nastupao za klubove Alemanija Ahen i Viktorija Keln. Nakon teške povrede, u Viktoriji je i završila njegova fudbalska karijera. U Kelnu je završio čuvenu trenersku akademiju. U 23. godine trenerskog rada ostvario je također vredne rezultate, a u Kamerunu, gde je radio dve godine (1973. – 1975.), zbog otkrića generacije Rožera Mile smatraju ga ocem tamošnjeg fudbala.

Nastupio je na tri svetska prvenstva (Brazil 1950., Švajcarska 1954. i Švedska 1958.). Na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju stigao je do srebra. U finalu, protiv Mađara,obranio je penal slavnom Ferencu Puškašu. Sam Beara je najvećom fudbalskom počašću smatrao poziv za nastup u reprezentaciji Evrope koja je 1953. igrala u Londonu protiv Engleske.

Rođen je 2. novembra 1928. godine, u Zelovu pored Sinja. Rano napušta rodno mesto i odlazi u Split gde izučava električarski zanat. U slobodnom vremenu statirao je u splitskom kazalištu i pomalo igrao balet. I baš zahvaljujući tom baletu postaje golman svetskog glasa. Njegov golmanski put bio je meteorski brz. Na igralištu “belih” se zatekao slučajno, kako bi vežbao elastičnost, odraz i visok skok radi uspeha u baletu. Odmah je dobio poziv da dođe na trening Hajduka gde je, uz veliku pomoć legendarnog dvojca Luke Kaliterne i Lea Lemešića, nakon samo godinu dana postao standardni golman prvog tima. Ubrzo postaje idol navijača, istisnuvši iz tima ondašnjeg golmana Branka Stinčića. Tako je Beara postao zvezda koja će dugo sjati na jugoslovenskom fudbalskom nebu.

Za Hajduk je odigrao ukupno 308 utakmica (136 prvenstvenih) i osvojio tri titule šampiona Jugoslavije. Bilo je to najuspešnije razdoblje u istoriji “majstora s mora”. I pored velikih sportskih uspeha, Bearu mnogi nisu prihvaćali kao svog. Nisu mu mogli oprostiti što je “Vlaj” (pogrdan naziv za mještane splitskog zaleđa). Beara se nije mogao pomiriti sa sve učestalijim podcenjivanjima pojedinaca. To je bio jedan od glavnih razloga što je doneo odluku da napusti Split. U TV emisiji “Istinom do gola” Beara je rekao da se najpre nudio Dinamu, ali su se oni bojali političkog rata sa Dalmacijom pa je promenio kurs i otišao u Crvenu Zvezdu gde su ga vrlo rado prihvatili. Bio je to najspektakularniji transfer onog vremena oko kojeg se digla velika prašina.

Beara je u dresu Crvene zvezde, od 6. novembra 1955. do 19. juna 1960. godine, odigrao 174 utakmice (od toga 83 prvenstvene, 10 u kupu), osvojio četiri titule prvaka Jugoslavije i dva Kupa maršala Tita.

Na vest o smrti legendarnog golmana odmah su reagovali njegovi saborci iz sekcije veterana Crvene Zvezde Dragoslav Šekularac, Milutin Šoškić i Vladica Popović. Oni su u izjavama Tanjugu naglasili da je slavni Vladimir bio ne samo veliki golman i sportista, nego i ličnost kojoj su se divili saigrači, protivnici i navijači. Šeki je istakao da su Beara i Bora Kostić bili najzaslužniji za velike uspehe Zvezde tokom 50-tih.

– Pamtim ga po tome što je jedne godine u Mostaru odbranio čak pet “zicera”, a mi smo pobedili i postali prvaci Jugoslavije. Šta više može da se kaže o golmanu koji nam je na taj način doneo titulu, rekao je popularni Šeki. Bearu je na golu reprezentacije Jugoslavije zamenio Milutin Šoškić, legendarni čuvar mreže Partizana. Događaj koji se zbio na utakmici protiv Mađarske u Budimpešti zauvek se urezao u pamćenje Milutina Šoškića.

– To je bilo 1959. godine. On se opraštao, a ja sam mu bio rezerva. Pred kraj poluvremena selektor je odlučio da ga povuče, a mene ubacio na teren. To mi je jedan od najtužnijih i najlepših trenutaka u karijeri. Najlepši je zbog debija, a najtužniji jer sam menjao takvog velikana, izjavio je Šoškić Tanjugu. Šole je ispričao dirljivu priču o podudarnostima koje su se desile u karijerama dvojice golmana.

– On je posle te utakmice otišao u Nemačku i tamo igrao za Ahen. Povredio se, slomio nogu i završio karijeru. Ja sam posle Partizana otišao u Keln, takođe slomio nogu i završio karijeru. Takva podudarnost se retko sreće. Bila je velika razlika u godinama, a bio je dobar prema meni. Tragedija je što je jedan takav čovek odlazi. Sve što je dao, dao je pošteno, ostao je čist i gord, takvog ćemo ga pamtiti, istakao je Šoškić. Bivši igrač Zvezde Vladica Popović rekao je da je Beara bio sjajan golman i da će mu ostati u najlepšoj uspomeni.

– Bio mi je veliki drug. Radi se o sjajnom golmanu, o njemu mogu da pričam samo u superlativima, ali ne zato što je umro, već zato što je stvarno bio veliki. On je jedan od najboljih golmana svih vremena, zaključio je Popović.

Nakon fudbalskih putešestvija Vladimir Beara je ostvario svoj trenerski san kada se 1970. godine vratio u svoj Hajduk. Radio je kao pomoćnik Slavka Luštice i početkom leta 1971., proslavio svoj poslednji veliki sportski trijumf: Hajduk je posle 16 godina ponovo osvojio titulu prvaka Jugoslavije, prekinuvši trogodišnju uzastopnu dominaciju Crvene zvezde.

Nakon toga usledio je novi period ignorisanja ovog velikana od vlastitog kluba, što se promenilo tek dvehiljaditih godina. Tada su ga ponovo počeli pozivati u svečanu ložu na utakmice i tada mu je bivši predsednik Hrvatske Stipe Mesić uručio odlikovanje Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.